Results 1 to 16 of 16

Thread: Masovna prijevara na koju se troši novac, a koju nitko ne želi ispraviti

  1. #1

    Default Masovna prijevara na koju se troši novac, a koju nitko ne želi ispraviti

    Preneseno is sloboda.hr

    Na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se i Milan Mirkajlović, sin Predraga, rođen 1939. godine u Staroj Krivaji i navodno ubijen u Jasenovcu 1942. godine. Po tim podacima i on spada u tisuće srpske djece koja se navode kao žrtve Jasenovca. Jesu li ovi podaci o ubijenom trogodišnjaku još jedna u nizu tužnih priča o nevinom dječjem životu izgubljenom u Jasenovcu? Naravno da ne – ti su podaci (ne)obična laž. Naime, ako se na tražilici podataka o pokojnicima na području grada Zagreba dostupnoj na mrežnoj stranici http://www.gradskagroblja.hr/default.aspx?id=382unesu podaci za spomenutog Milana Mirkajlovića, može se vidjeti da je umro na Silvestrovo 2004. u dobi od 65 godina te da je na blagdan Presvetog Imena Isusova 2005. godine pokopan na groblju Markovo polje. Prema onome što se ne vidi u korisničkom sučelju, ali se vidi ako se izravno čitaju tehnički XML podaci koje mrežna stranica groblja dohvaća i što će upućeni dobro razumjeti, imena oca i majke su Predrag i Smilja. Moguće je vidjeti i neke druge podatke, primjerice da je bio rimokatolik što implicira da vjerojatno nije ni bio Srbin kao što piše kod dvojice Milana Mirkajlovića u jasenovačkom popisu itd. Samo tim jednostavnim pregledom ostvareno je podudaranje u imenu, prezimenu, godini rođenja i imenu oca. Za idealno podudaranje nedostaje još samo podudaranje u mjestu rođenja koje tražilica pokojnika ne navodi. Međutim, Zagreb je velik grad pa se ovakve informacije mogu saznati već i jednostavnim raspitivanjem kod bližih ili daljnjih poznanika i rođaka, slanjem elektroničkih upita, uvidom u crkvene knjige, pregledom odgovarajućih novinskih napisa itd., samo mašta je granica. Pažljivim traženjem informacija ne samo da se može potvrditi da je Milan Mirkajlović pokopan na groblju Markovo polje zaista bio rođen u Staroj Krivaji, već je moguće saznati i ime njegove žene, u kojoj je bolnici umro, itd. Ti podaci nisu važni za ovu priču, ali zanimljivo je spomenuti što se sve može saznati upornijim i detaljnijim pretraživanjem. Ovdje se znači radi i o podudaranju mjesta rođenja pa više nema dvojbe da je navođenje Milana Mirkajlovića kao žrtve Jasenovca laž – obična ili neobična – ali ipak laž. Je li pretraga podataka o grobljima ili traženje i na alternativnim mjestima kao što su crkvene knjige novi i sofisticiraniji pristup problemu mrežnog jasenovačkog popisa? Naravno da nije, radi se o toploj vodi. Naime, već je Tomislav Lipak u jednom od članaka objavljenih u Hrvatskom tjedniku korištenjem vrlo sličnog pristupa otkrio da je Nikola Lipak još jedna od lažnih žrtava navedenih na mrežnom jasenovačkom popisu. Ovdje znači nije učinjeno ništa novo u smislu vrste pretrage. Jedina razlika je to što se ta pretraga dobrim dijelom automatizirala i time značajno ubrzala. Štoviše, spomenuti podaci o Milanu Mirkajloviću kao i podaci koji će biti spomenuti u nastavku teksta su pripremani već jedno dulje vrijeme, no za njihovu objavu se čekalo na primitak dodatnih potvrda točnosti radi postizanja veće vjerodostojnosti podudaranja. Odmah se može spomenuti da na slične dodatne potvrdu čekaju već i drugi podaci i podudaranja, ali nešto više o tome u nastavku teksta.



    Navoditi pogreške u mrežnom jasenovačkom popisu nije problem, ali u Hrvatskoj postoje ljudi koji ne žele ili ne mogu prihvatiti činjenice koje se kose s nekim komunističkim tvrdnjama. U te tvrdnje spada i jasenovački popis koji dokazano ima vrlo mnogo pogrešaka, a uređivan je od strane bivših komunističkih vlasti i održavan dalje u režiji djelatnika Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (JUSP) pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture. Tako je u seriji ovih članaka objavljeno već više od tisuću poimeničnih pogrešaka koje je moguće detaljnije vidjeti na mrežnoj adresi http://croatiarediviva.com/jasenovac-materijali/ i zato se slobodno može reći da je mrežni jasenovački popis neka vrsta masovne prevare. Naime, usprkos tome što su spomenute pogreške javno objavljene, izgleda da ne postoji volja da ih se ispravi, već ih se iz nekog razloga i dalje održava te se nastavlja rasipati novce poreznih obveznika. Kako neki od spomenutih ljudi koji imaju probleme s prihvaćanjem činjenice rješavaju njihovo košenje s komunističkim tvrdnjama? Jednostavno – one koji navode podatke koji proturječe komunističkima proglašavaju (filo)ustašama. Znači li to da su u ovom slučaju nadgrobni spomenici također ustaški budući da na njima pišu podaci o smrtima koji se ne slažu s onima koji su dostupni na mrežnom jasenovačkom popisu? Postoji li prema tome u okolici Zagreba, a možda i u samom Zagrebu te u ostatku Hrvatske još „ustaških“ spomenika koji možda tankoćutnim projugoslavenskim ljevičarima narušavaju javni red i mir samim svojim postojanjem? I samo spominjanje istine lažljivcima je govor mržnje. Po opisanoj komunističkoj logici razmišljanja već spomenuti primjer groba Milana Mirkajlovića pokazuje da je odgovor potvrdan. U nastavku članka slijede dosad neobjavljeni podaci o još nekim od lažnih jasenovačkih žrtava za koje je podudaranje u imenu, prezimenu, godini rođenja i imenu oca otkriveno na temelju javno dostupnih podataka, a do potvrde mjesta rođenja se došlo dodatnim istraživanjem slično kao i u slučaju Milana Mirkajlovića.

    Branko Dabić, sin Dušana i Jelice, rođen u Komogovini 1926. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 2009. godine u Sisku, a pepeo mu je danas u Gaju urni na Mirogoju. Ljuban Đurić, sin Petra i Marije, rođen u Maziću (odnosno obližnjem mjestu) 1926. (odnosno 1925.) godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1999. godine u Zagrebu i pokopan je na Miroševcu. Milan Karavla, sin Save i Jelene, rođen u Brusnici Maloj 1937. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1999. godine u Zagrebu i pokopan je na Markovu polju. Emil Kohn, sin Karla i Julijane, rođen u Brčkom 1913. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1999. godine i pokopan je na Mirogoju. Isak Papo, sin Davida i Hane, rođen 1911. (odnosno 1912.) godine u Sarajevu nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1996. godine i pokopan je na Mirogoju. Zbog raznolikosti materijala do kojih se dolazi prilikom traženja potvrde za mjesto rođenja moguće je pronaći i podatke osobe za koje ne postoje podaci u mrežnim stranicama groblja, ali se ipak pouzdano zna da su umrle nakon Drugog svjetskog rata usprkos tome što ih se navodi kao žrtve Jasenovca. U nastavku teksta su navedene samo neke od tih osoba, no može se reći da će ih u budućim člancima biti navedeno još i to čim se pronađu dodatne potrebne potvrde podudaranja.

    Nikola Deverić, sin Nikole i Dragice, rođen u Gradišću 1914. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 1979. godine. Jovan Dukić, sin Matije i Ane (JUSP ne navodi ime oca), rođen u Velikoj Gradusi 1924. godine nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je umro 2001. godine. Bosiljka Glavaš, kći Petra i Anke (JUSP ne navodi ime oca), rođena u Šašu 1922. godine nije ubijena 1944. godine u Jasenovcu, već je umrla 2006. godine. Branko Jungwirth, sin Marka i Izele (JUSP ne navodi oca), rođen u Zagrebu 1916. godine nije ubijen 1941. godine u Jasenovcu, već je umro 1993. godine. Milan Rađenović, sin Rade i Milke (JUSP ne navodi ime oca), rođen u Donjoj Oraovici 1937. godine nije ubijen 1945. godine u Jasenovcu, već je umro 2003. godine. Zvonko Vugrinčić, sin Stjepana i Marije, rođen u Zagrebu 1921. godine nije ubijen u Jasenovcu (JUSP uopće ne navodi godinu smrti), već je umro 1989. godine. Mnoge od ovdje navedenih osoba su za vrijeme rata bile još djeca pa to ukazuje na jedan od načina na koji je kasnije nastajao mit o preko 20.000 djece ubijene u Jasenovcu.

    Ovo su bila jednostavna podudaranja u smislu da kod usporedbe podataka nije trebalo koristiti složeniju analizu da bi se zaključilo da se radi o istim osobama. Međutim, da bi neke usporedbe bile uspješne, složenija analiza je ipak potrebna. Primjerice, kod Barbare Müller iz mrežnog jasenovačkog popisa nisu navedeni ime oca, godina i mjesta rođenja što je vrlo čest slučaj kod izvora podataka spomenutog u napomenama za tu osobu – radi se naime o tzv. Popisnicama Anketnog odbora za utvrđivanje istine u Vojvodini (AOISV) iz 2008. godine koje su nastale više od 60 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i već su argumentirano diskreditirane u nekoliko prethodnih članaka. Ovo također znači da u potrazi za informacijama o Barbari Müller ima smisla poći od Vojvodine. Pravilnom pretragom moguće je saznati da je 1882. godine u Červenki tj. Crvenki u Bačkoj, znači u Vojvodini, Johanu i Elizabeti rođena kći Barbara Müller, ali i da je umrla tek 1956. godine što bi značilo da je Barbara Müller još jedna lažna jasenovačka žrtva. Nadalje, u digitalnom arhivu Yad Vashema nema niti jednog zapisa o Barbari Müller/Miller što je dodatan dobar pokazatelj pouzdanosti ovog velikosrpskog izvora memorandumskog tipa. KodCecilije Reiner, prema jasenovačkom popisu Židovke pri čemu je izvor podataka isti kao i kod Barbare Müller, srbijanski „anketari“ nisu naveli ime oca, godine rođenja i smrti – znači nije naveden niti jedan valjani identifikacijski podatak. Razlog tome bi možda mogao biti to što se pažljivijim istraživanjem može doći do podataka da je jedna Cecilija Reiner, Hrvatica iz Jalšovca, rođena 1897., umrla 1970. tj. 25 godina nakon Drugog svjetskog rata. Zbog manjkavih podataka iz jasenovačkog popisa preuzetih iz Srbije ne može se sa sigurnošću potvrditi da se radi o istoj osobi, ali taj nedostatak podataka i još više njegov memorandumski izvor je više nego indikativan. Kako se je Cecilija Reiner našla na jasenovačkom popisu? Čini se da su Srbi u svom memorandumskom uratku iz 2008. udovicu iz Subotice Ceciliju Aranyi djevojački Reiner (Rajner), stradalu u Auschwitzu 1944. godine „bratski“ poklonili Hrvatima dijabolično koristeći činjenicu da je žena istog imena i prezimena rođena u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje je li veća količina gluposti ili pokvarenosti kad se preuzimaju znanstveno smiješni podaci iz srbijanske memorandumske bajke ćosićevski nazvane Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine? Već je više puta dokazano da su podaci iz srpskih i komunističkih izvora, a i onih službenih, koji bi trebali odražavati bar nekakav privid pouzdanosti, krajnje nepouzdani. Osim toga producirani su po udbaškom principu – sve slično, a opet različito – tako da se nikada sa sigurnošću ne može reći što je istina, a što laž. Primjerice, u jednom od prethodnih tekstova spomenuta je brojka od oko 5000 poimenično navedenih navodnih žrtava iz Jasenovca i Stare Gradiške iz optužnice protiv poglavnika Ante Pavelića. To je broj imena publiciranih u komunističkoj literaturi, a uz to kruže i razne druge „originalne“ verzije s manje ili više imena koje tek trebaju biti verificirane, ali o tome više uskoro. Nije upitna nevjerodostojnost velikosrpskih izvora, to se nekako i podrazumijeva s obzirom na konstantu srbijanske političke mitomanije, međutim treba imati na umu da je nevjerodostojnost konstanta komunističke politike i historiografije što se preko sljednika nastavlja i danas. To se može dobro vidjeti na primjeru još jedne jasenovačke žrtve s prezimenom Rajner (Reiner). Malo je podataka o Dragutinu Rajneru u jasenovačkom popisu – osim imena i prezimena navodi se da je Hrvat iz Zagreba i da je stradao u Jasenovcu, ali nema podataka o imenu oca te godini rođenja i smrti. Ovi podaci se temelje na popisnicama ovaj puta iz projekta „Dotrščina“ (1980.-1985.) s podacima o „ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba“. Zašto u tim „popisnicama“ nema imena oca i godine rođenja može se pretpostaviti na temelju osmrtnice Dragutina Rajnera, otac Vjekoslav, rođenog u Zagrebu 1898. godine i umrlog 1975. godine. Kao što je u brojnim primjerima u prethodnim tekstovima pokazano, nema slučajnosti u Jasenovcu dok se i živi proglašavaju mrtvima da bi ih bilo više. Kao što se može vidjeti u prethodnom slučaju, u potrazi za čudnovatim lažima s nedostajućim podacima o ljudima koji su živjeli godinama i desetljećima nakon što su „ubijeni” u Jasenovcu ne treba ići do Vojvodine – toga ima i u Hrvatskoj. Još jedan takav primjer na mrežnom jasenovačkom popisu je i Stevan Dokman kojemu nisu navedeni ni ime oca ni godina rođenja – ipak, navedeno je da je rođen u malom sela Strmen iz okolice Sunje. „Istraživači“ tj. u ovom slučaju „istraživačica“ nije uspjela saznati niti jedan dodatan vitalan identifikacijski podatak, ali sigurna je da je Stevan Dokman 1944. godine stradao u Jasenovcu. Promakla joj je „sitnica“ da je Stevan Dokman iz sela Strmen kod Sunje, sin Stojana i Kate, rođen 1918. godine zapravo umro 2007. u bolnici. Možda je to slučajnost, ali samo još jedna u dugom nizu onih koje se nekako (pre)često i gotovo nevjerojatno događaju baš u Jasenovcu. Za kraj zato vrijedi spomenuti još jedan primjer takve jasenovačke slučajnosti. U jednom od prethodnih članaka je spomenuto da se na popisu preživjelih Židova u Zagrebu nalazi i David Atijas rođen 1926. godine pri čemu nije navedeno tko mu je otac i gdje je rođen, ali je zbog šireg konteksta u tom članku imalo smisla pretpostaviti da se radi o Davidu Atijasu koji je prema mrežnom jasenovačkom popisu rođen 1926. godine u Sarajevu, a ime oca mu je Jakob. Dodatnim istraživanjem ne samo da se može zaključiti da se u tim slučajevima zaista radi o istom Davidu Atijasu, Jakobovu sinu, nego se može saznati i to da je umro 1993. godine. Svakako nije ubijen 1942. u Jasenovcu kako se to navodi u mrežnom jasenovačkom popisu. Ponovno se potvrđuje da slučajnosti u Jasenovcu praktički nema. U jasenovačkom popisu je još jedan David Atijas, prema navedenim podacima malo stariji, rođen 1923., otac mu se također zove Jakob, a dodano mu je i drugo ime Juda. U Yad Vashemu osim dva podatka iz velikosrpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ nema drugih zapisa koji bi potvrdili da se radi o stvarnoj žrtvi iz Jasenovca, a ne o klonu. Ovakve primjere se može nabrajati još dugo, no to će se ostaviti za buduće članke jer već i navedeni primjeri dodatno pokazuju još jednu stranu krajnje nesposobnosti ili podmukle perfidnosti sastavljača jasenovačkog mrežnog popisa. Ovo je za sada dovoljno da se jasno pokaže da je izmišljanje nepostojećih zločina još jedna metoda za umjetno povećavanje broja žrtava.

    Svi gore navedeni podaci jasno pokazuju da se Hrvatima ne pripisuju samo srpski, talijanski, njemački i partizanski zločini, već im se zločini u nedostatku stvarnih i izmišljaju. Kakvi to ljudi proizvode takve umne tvorevine i potom ih još ustrajno održavaju? Zašto tako podmuklo blate vlastiti narod? Radi li se tu o čistoj zlobi tj. jugozlovenstvu? U slučaju početnih komunističkih stvaratelja je odgovor vjerojatno potvrdan – komunizam se prečesto pokazao kao tvorevina izrazito protivna ljudskoj prirodi i čovjeku te je donosio mnoga zla, a i u konkretnom slučaju je Hrvatskom u sklopu Jugoslavije u vrijeme nastanka jasenovačkog popisa upravljao komunistički diktator i zločinac Broz. No što je s današnjim djelatnicima u nezavisnoj Hrvatskoj koji održavaju popis? Možda treba koristiti Hanlonovu oštricu: „Ne pripisuj zlobi ono što se odgovarajuće može objasniti nesposobnošću“. Ali ako već nisu sposobni ili voljni dovesti stvari u red jer na ponude za pomoć u uklanjanju pogrešaka nikad nije bilo reakcije, zašto se to onda ne prepusti stručnim ljudima koji su voljni raditi? Kakva je korist od održavanja laži osim da se podupiru i podržavaju komunističke podvale i stvaraju podjele?

    Dragi čitatelji, na temelju predstavljenih podataka slobodno se može reći da je možda i u vašoj blizini živjela ili još uvijek živi navodna žrtva Jasenovca. Želite li to sami provjeriti, dovoljno je posjetiti stranice mrežnog jasenovačkog popisa http://jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618 i provjeriti. Ako se ne snalazite sa sučeljem, možete podatke za provjeru poslati na adresu elektroničke poštejasenovacki.popis@gmail.com i zamoliti za pomoć. Nadalje, ako ste slučajno župnik ili osoba koja lako i legalno može pristupati podacima u crkvenim knjigama, slobodno se obratite da vam se pošalje popis ljudi s mrežnog jasenovačkog popisa koji su prema podacima rođeni u župi za koju imate opisani pristup crkvenim knjigama. Tako možete i samostalno izvršiti ciljani uvid za manji broj osoba i provjeriti je li slučajno neka od njih zapravo umrla izvan Jasenovca ili je možda još uvijek živa. Što se više osoba odazove ovom pozivu, tim je vjerojatnije da će se pronaći novi i kvalitetni dokazi protiv laži u mrežnom jasenovačkom popisu. Da je tom popisu cilj promicati istinu, sve odavno spomenute greške već bi bile ispravljene, a ne aktivno održavane i još uvijek dodatno uvećavane zapisima o novim osobama. Naime, za neke od tih novih osoba je u prethodnim člancima također uspješno pokazano da su zapravo lažne žrtve. Prema tome može se zaključiti da je tom popisu uz podatke o stvarnim žrtvama cilj širiti i tisuće lažnih podataka, a protiv laži se itekako treba boriti istinom.

    Autori: Nikola Banić, M. Koić / Hrvatski tjednik

  2. #2

    Default OTKRIVENA NOVA PREVARA: Čak 947 imena s jasenovačkog popisa nalaze se i na popisu nav

    Najstariji poimenični popis Srba upućenih, zbog kako se navodi četnikovanja, u logor Gospić je od 12. 07. 1941.. Na popisu se nalazi osam imena sarajevskih četnika, a čak sedam od njih nalazi se na jasenovačkom popisu. Imena i prezimena su im uglavnom ostala ista uz manje promjene kod nekih. Većina s popisa upućenih u Gospić razlikuje se po godini rođenja od njihovih jasenovačkih preslika. Primjerice Mihailo Cuković, rođen 1904. je u jasenovačkom popisu Mihajlo Ćuković rođen 1866., iz okolice Ljubinja u istočnoj Hercegovini. Velimir Čuković, rođen 1916. ima svoj jasenovački odraz u liku Velimira Ćukovića iz okoline Gackog, također u istočnoj Hercegovini, ali jasenovački je prema navedenim podacima rođen 1927., dok u napomenama piše i 1910. kao alternativna godina rođenja.

    Miroslav Marušić rođen je 1905. i takve kombinacije imena i prezimena nema u jasenovačkom popisu, ali zato ima Mirko Marušić rođen navodno 1904.* iz kako u Javnoj ustanovi Spomen-područje Jasenovac (JUSP-u) navode Karanovca u općini Petrovo. Ustvari radi se o novom srpskom nazivu za Bosansko Petrovo Selo na planini Ozren, četničkom uporištu u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine.

    Na popisu je Sarajlija Božo Pandurović rođen 1898., a u jasenovačkom popisu je Božo Pandurević, rođen 1900., iz Pačetina kod Trpinje u istočnoj Slavoniji. Slobodan Janković rođen je 1920. i on je s Pandurovićem i ostalima iz Sarajeva upućen u logor Gospić. U jasenovačkom popisu Slobodan Janković rođen je 1922. i prema navodima u JUSP-u Pandurovićev zemljak iz Bobote kod Trpinje. Jedan od upućenih u Gospić je i Mile Živković rođen 1918., a u jasenovačkom popisu je Mile Živković, a otac mu je Milan, rođen navodno 1915.* iz okolice Velike Kladuše. Kod njega je mjesto smrti Jasenovac* od strane autora popisa označeno kao nepouzdano, a u napomenama piše Gospić i 1941. godina.

    >>> NOVI DOKAZI PROTIV JASENOVAČKOG POPISA: Crveni kustosi mogli bi na popis žrtava uskoro uvrstiti crvenkapicu i vuka

    Ako je stradao u Gospiću, zašto je stavljen na jasenovački popis? Pitanje je samo retoričko, odgovor je jasan. Treba doseći zadane brojke od 100.000, a “revizionisti” ne daju “poštenima” da rade u miru. Zadnji na popisu upućenih u Gospić je Spasoje Tanasilović rođen 1917. U jasenovačkom popisu nalazi se Spasoje Tanasilović, rođen 1917. iz Gabele kod Čapljine u Hercegovini. Rijetko ime i prezime u kombinaciji s potpunom podudarnosti godine rođenja ne ostavlja mjesta sumnji da se radi o istoj osobi upućenoj u logor Gospić. Prema podacima iz JUSP-a Tanasilović je ubijen 1941.

    Iz navedenog primjera vidi se paradigma pravog stanja stvari u slučaju logora Gospić tj. Paga i Jadovnog. Osam četnika, dakle smrtnih neprijatelja Hrvata i svake hrvatske države upućeni su među prvima u logor u Gospiću. Blizu Gospića se nalazi Jadovno, prema komunističkoj historiografiji ogromno stratište u kojem se dnevno ubija prosječno oko 600 ljudi – pretežno Srba.

    Logično bi bilo za pretpostaviti da će četnici biti promptno likvidirani od “krvožednih” ustaša. Međutim ti smrtni neprijatelji Hrvatske nisu likvidirani u Gospiću, Jadovnom ili Pagu već su internirani u logoru Gospić do njegova raspuštanja. Njihova daljnja sudbina je nepoznata. Jesu li oni upućeni u neki drugi logor, primjerice Jasenovac, ili su možda poslani preko Zemuna u Srbiju nije bitno za ovaj slučaj.

    Bitna je činjenica koja se vidi u ovom slučaju, da čak niti svi najveći neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske nisu smišljeno, sustavno, ekspresno i masovno ubijani.

    Kome fale klikeri?

    Dana 02.08.1941. je iz Sarajeva u Gospić upućeno četrnaest muškaraca. Deset Srba i četiri Židova. Devet Srba je optuženo za “četnikovanje”, a inženjer Simo Đurković kao komunist. Simo Đurković rodom iz D. Trnave u Semberiji kod Bijeljine uhićen je u Zenici., a 12.07.1942. u Beogradu je dao izjavu o svom boravku u logorima Gospić i Jasenovac. Prema njegovoj izjavi s njime su bila braća četnici Nikola i Đorđe Džakula. Nikola trgovac iz Trnova kod Sarajeva, a Đorđe solunac koloniziran u Bačku. Ostala imena suputnika iz grupe ne navodi. Braća Džakula će kasnije prilikom (re)konstrukcije te liste postati braća Pikula. U Gospić je grupa stigla putničkim vlakom 04.08.1941., u logoru su bili 15 dana i onda su vlakom u kojem je prema Đurkovićevoj procjeni bilo oko tisuću Srba upućeni prvo u Jastrebarsko pa u Jasenovac.

    Od 14 imena s liste upućenih u Gospić čak 10 ih se nalazi na jasenovačkom popisu. Simo Đurković nije na popisu, ali jedan Simo Đurković navodi se u jasenovačkom popisu kao otac Milovana i Dujka rodom iz već prije spomenutog Bosanskog Petrova Sela. U jasenovačkom popisu nalaze se Đorđe Pikula rođen 1892. i Nikola Pikula rođen 1905., obojica iz Gackog u istočnoj Hercegovini. Kod obojice je kao ime oca navedeno Panto, ali kod Đorđa je to označeno kao diskutabilno. U stvari sve je u ovom slučaju diskutabilno jer se prezime braće s liste u ovom slučaju razlikuje od onog navedenog od strane svjedoka događaja.

    >>> NEVJEROJATNO OTKRIĆE: Žrtve Auschwitza korištene za jasenovački popis!

    Prema listi na putu za Gospić bila su i braća Ćosović. Damjen rođen 1907. i Neđo rođen 1908. Prema jasenovačkom popisu Damjan Ćosović rođen je 1909., a Neđo 1912. Obojica iz Trnova i obojica stradali u Jasenovcu iste 1941. godine kad su upućeni u logor. Godine su im pripisane olako, vjerojatno je slično i s ostalim podacima. Gospićki internirac Vojislav Granić rođen je 1896., a prema jasenovačkom popisu ne baš bliske 1910. u Trnovu, navodno je stradao u Jasenovcu, ali ne zna se godina smrti. Zanimljivo je da je podatke o četniku Graniću prikupio tzv. SUBNOR tj. organizacija bivših komunističkih partizana, braća po oružju iz tzv. Dobrovoljačke vojske Jugoslavije[1]. Umirovljenik Petar Prodanović rođen 1877. također je zbog četnikovanja upućen u logor Gospić. U jasenovačkom popisu nalaze se dva Petra Prodanovića.

    Po godinama starosti bolje odgovara Petar Prodanović, rođen 1878., iz okolice Plitvičkih jezera u Lici. Prema popisu stradao je 1941. u Jasenovcu. Drugi Petar Prodanović s jasenovačkog popisa je 12 godina mlađi, rodom iz okolice Novske, navodno stradao u Jasenovcu, ali 1942. U napomenama piše da je otjeran pa to implicira da možda nije ubijen. Ilija Grujić iz iste grupe upućene u Gospić, rođen je 1903. Na jasenovačkom popisu Ilija Grujić rođen je 1904. rodom iz Vogošće i navodno je stradao 1942.* u Jasenovcu, a prema napomenama možda je stradao i 1941.

    Podaci o Židovima iz transporta za Gospić provjereni su i u Yad Vashemu. Josip Berner s popisa upućenih u Gospić 02.08.1941. rođen 1889. nalazi se i na jasenovačkom popisu. Prema nepouzdanim podacima iz JUSP-a rođen je 1882.* u Dubrovniku, a stradao 1941. u Jasenovcu. U napomenama su podaci iz tzv. saveznog popisa iz 1964. prema kojima je rođen 1886. i stradao 1944. Isti podaci su i u beogradskom “Spisku”, gdje još piše da je živio u Poljskoj.

    Nezavisnog podatka o Josipu Berneru nema pa se ne može potvrditi istinitost bar nekih od ovih kontradiktornih podataka uključivši i samo postojanje. Leon Klajn je prema popisu upućenih u Gospić rođen 1904., a Leon Klein iz jasenovačkog popisa rođen je prema nepouzdanom podatku 1901.* u Slavonskom Brodu, a stradao 1941. u Jasenovcu. U napomenama piše da je možda rođen 1902. i da je rodom iz Zagreba ili Sirete u Bukovini danas podijeljenoj između Ukrajine i Rumunjske, a možda je stradao i 1944. U beogradskom “Spisku” su tri verzije Lea Klajna rođenih 1901., 1902. i 1911., a mjesta rođenja su redom Zagreb, Slavonski Brod i Dubrovnik. Kao godine smrti navode se istim redom 1941., 1944. i 1941., a kao mjesto stradanja kod “dvojice” starijih je Jasenovac, a kod najmlađega to je Stara Gradiška.

    Prema podacima iz Yad Vashema Leo Klein rođen je u Sireti u Bukovini kao što piše i u napomenama jasenovačkog popisa i prema izjavi sestrične stradao je u Jasenovcu. Količina kontradiktornosti podataka izuzetno je velika čak i za JUSP-ova mjerila pa je potreban oprez prema navedenim podacima. Josip Fuks s popisa upućenih u Gospić rođen je 1907. Ime mu se nalazi i u jasenovačkom popisu u inačici Josip Fuchs.

    >>> NOVI DOKAZI PROTIV KRIVOTVORENOG JASENOVAČKOG POPISA: Manipulacije s poznatima i slavnima

    Nisu navedeni godina rođenja i ime oca, ali navodno je iz Koprivnice i stradao je u Jasenovcu 1941. Prema iskazu sina Josip Fuchs rođen 1880., iz Koprivnice, otac Valent, umro je od tifusa 1943. u Jasenovcu. Prema navedenom nitko iz te grupe nije stradao u Jadovnom.

    Podaci o gospićkim internircima i jasenovačkim logorašima osim u imenima i prezimenima u malo čemu su potpuno podudarni. Iz navedenog je razvidno da je lista (re)konstruirana naknadno, a ne na temelju izjave svjedoka jer Đurković navodi samo dva imena koja su na listi u konačnoj inačici drugačije napisana. Kod Židova s liste vidljivo je da su podaci skupljeni iz različitih izvora i od različitih osoba istog ili sličnog imena i to ne samo iz Hrvatske. U slučaju braće Džakula/Pikula nitko nije smatrao da je potrebno provjeriti “čudna” prezimena. Nekome stvarno fale klikeri.

    Srbi koji su dali izjave Nedićevom komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu tijekom 1942. iskorišteni su u propagandne svrhe tako da su velikim dijelom i njihova imena završila na jasenovačkom popisu. Primjerice kao Vojislav Prnjatović o kojem je već pisano pa grupa od 20 seljaka iz Jasenovca i okolice s 33 podudarna imena na jasenovačkom popisu od kojih se posebno ističe prezime Kotur koji su skoro svi kao žrtve “preseljeni” preko Save u Bosansku Dubicu.

    Srbi iz Grubišnog Polja navodne žrtve u Jadovnom i Jasenovcu

    Od brojnih popisa koje sastavljaju razne srpske organizacije izabran je popis Srba iz područja nekadašnje općine Grubišno Polje koji su navodno stradali u Jadovnom 1941. Na popisu se nalazi šestotinjak imena, a uz Srbe nalazi se i nekoliko ostalih. Neka od tih imena se i ponavljaju što je u nekim krugovima uobičajen slučaj.

    Ovaj popis izabran je i zato što je svojom veličinom usporediv s popisom Židova iz Jadovnog i Paga. Popis navodnih grubišnopoljskih žrtava uspoređen je s popisom jasenovačkih žrtava s mrežne stranice JUSP-a na isti način kao što je to učinjeno s popisom Židova iz Jadovnog i Paga. Čak 240 imena iz grubišnopoljskog popisa može se naći u JUSP-u, (40 %).

    Za tih 240 imena navodnih žrtava iz Jadovnog postoji 334 imena s jasenovačkog popisa s kojima se potencijalno podudaraju. Prema prostornom rasporedu imena iz JUSP-a kod 56 % je kao općina rođenja navedeno Grubišno Polje ili Veliki Grđevac koji se nekad nalazio u sastavu općine Grubišno Polje. Kod 18 % su kao općina rođenja navedeni Daruvar, Pakrac, Lipik ili Đulovac, dakle područje istočno od Grubišnog Polja nekada poznato i kao Mala Vlaška. Novska i Okučani su navedeni kao općina rođenja u 8 % slučajeva. U 2 % slučajeva kao općina rođenja navedena je neka od općina iz Moslavine u susjedstvu Grubišnog Polja ili grad Bjelovar.

    Dakle kod ukupno 84 % osoba “potencijalnih podudarnosti” kao općina rođenja navedeno je Grubišno Polje i bliža okolica. Od preostalih 16 % najveći dio kao općinu rođenja ima navedenu Bosansku Gradišku i Laktaše (8 %), a ostali su uglavnom iz općina uz rijeku Savu i dijelom uz Unu. Jedino odstupanje od tog pravila je Vojnić. Na temelju navedenog može se zaključiti da žrtve iz oba popisa u velikoj mjeri predstavljaju jedne te iste osobe višestruko korištenih imena za sastavljanje prigodnih popisa.

    Poimenično može se primjerice navesti Stevan Cvijanović sudeći prema podacima iz JUSP-a bez oca i majke što je uobičajena praksa za podatke koje JUSP nekritički preuzima iz memorandumskog projekta tzv. AOISV-a[2] tj. iz Popisnica Anketnog odbora za utvrđivanje istine – ustvari memorandumskog projekta za 21. stoljeće. Uz ovog Stevana treba napomenuti da se u jasenovačkom popisu nalaze i trojica Stevana/Steve Cvijanovića iz Sunje svi rođeni 1941., a prema navodima stradali 1942.

    Zanimljiv je i Jovo Marković iz bjelovarskog kraja navodno stradao u Jasenovcu* 1944., a u napomenama piše da je zarobljeni partizan. Kada je dospio u partizane, ako je već 1941. ubijen u Jadovnom? U jasenovačkom popisu je i Lazo Borota iz Grubišnog Polja za kojeg se navodi da je navodno stradao u Jasenovcu* 1941., a u napomenama piše da je stradao u Jadovnom. Dakle ne zna se gdje je stradao, ali unatoč svemu stavljen je na jasenovački popis. Zatim Lazo Lončar, još jedan bez oca i majke, ali s Jasenovcem* kao nepouzdanim mjestom smrti označenim od samih autora popisa. Isti je slučaj i kod Mile Popovića za kojega se navodi da je iz sela Poljanice kod Bosanskog Novog, a u listi osoba iz Grubišnog Polja stradalih u Jadovnom navodi se selo Poljani.

    >>> CRNO NA BIJELO: Pronađeni novi dokazi protiv LAŽNOG popisa tzv. Jasenovačkih žrtava

    U svakom slučaju prema napomenama u jasenovačkom popisu Mile Popović je vjerojatno stradao u Zemunu, dakle najvjerojatnije u logoru Sajmište ili u obližnjoj logorskoj filijali zvanoj Ušće. To znači da nije stradao od Hrvata, već vjerojatno od Srba. Zatim Pero Smiljanić kojem se ne zna niti godina rođenja, a kako piše u napomenama najvjerojatnije i nije Srbin već Hrvat. O njegovih šest paralelnih životaveć je pisano. Navesti treba još i Dragutina Savića za kojeg se u jasenovačkom popisu navodi da je navodno stradao 1945.*, ali u napomenama piše da je nestao. Ne objašnjava se znači li to da je pobjegao ili mu se sudbina ne zna. Ustvari ne zna mu se niti pravo ime jer u napomenama se navodi i alternativno ime Dragan.

    Iz ovih nekoliko navedenih primjera vidljivo je da se u jasenovački popis “trpaju” imena bez ikakvog kriterija i provjere samo sa željom da se što više umjetno uveća broj žrtava. To nije znanstveni pristup, već najobičnija propaganda i to protiv države koja ih plaća.

    Ustaše i Nikola Tesla

    Prema srpskim izvorima čini se da su ustaše ubile i Nikolu Teslu. Naravno ne radi se o velikom hrvatskom znanstveniku i izumitelju, već o Nikoli Tesli seljaku iz Gornje Rašenice kod Grubišnog Polja. Prema jednom popisu na mrežnoj stranici jadovno.com Nikola Tesla je rođen 1912., a otac mu se zvao Ilija.

    U istom popisu se navodi i Ilija Tesla, ali bez imena oca i ostalih identifikacijskih podataka. U jasenovačkom popisu nema Nikole Tesle. Čini se da je u zadnjem trenutku nekom zadrhtala ruka pa je Nikola Tesla navodno rođen 1912. iz G. Rašenice, sin Ilije u JUSP-u postao otac svog oca. Pojednostavljeno: na jasenovačkom popisu nalazi se Ilija Tesla sin Nikole, rođen u Gornjoj Rašenici kod Grubišnog Polja, prema od samih autora priznatom nepouzdanom podatku 1882.* godine. Pretpostavka je da Nikola Tesla ipak nije izumio vremenski stroj i da je u miru preminuo u New Yorku. Neovisno od njega čini se da se ovdje radi o svojevrsnom Teslinom paradoksu.

    Paradoksi su obično vremenski i prostorno nepredvidivi, a tako je i u ovom slučaju. Primjerice Miletić navodi dvije odluke o upućivanju na prisilni rad u Gospić. Prva je odluka od 24.07.1941. o upućivanju 26 Židova i 30 Srba u Gospić. Srba stvarno na listi ima 47, a među njima je i Nikola Teslić. Drugi je dokument od 26.07.1941. o upućivanju 47 Srba na prisilni rad u Gospić. Na listi su ista imena kao i na prethodnoj, a među imenima su uz Nikolu Teslića još primjerice i Petar Vuković, Aleksa Banjac i Petar Luzić. Nakon što je dva puta poslan u Jadovno (24. i 26.07.1941.), Nikola Teslić rođen 1880. je na kraju, bar prema autorima jasenovačkog popisa, stradao u Jasenovcu 1944. Prema godini rođenja očito je generacijski vrlo blizak jasenovačkom Iliji Nikole Tesli, kao da su klonirani. Navodnih jasenovačkih žrtava koje se zovu Petar Vuković ima pet, a po jedan je iz Grubišnom Polju obližnjih Voćina i Pakraca te još tri Pere Vukovića od kojih su dva iz Voćina, rođeni iste godine, a očevi istih inicijala.

    U jasenovačkom popisu se ne nalazi niti jedan Aleksa Banjac, ali zato su dvojica koji se zovu Aleksa Bunjac. Jedan rođen 1875., a drugi nepouzdane 1874.*, obojica stradala u Jasenovcu 1944., obojica iz Dvora, obojica Srbi, samo jedan je iz hrvatskog sela Zamlače. Ovo nije “dvorski” paradoks, već su podaci o istoj osobi iz dva različita izvora nekritički stavljeni na jasenovački popis i tako su nastale dvije žrtve.

    Petar Luzić logoraš iz Gospića ima svog jasenovačkog pandana u Petru Laziću kome se niti ne zna točna godina rođenja, navode se 1885. i 1895.*, a ne zna se ni godina smrti pa se navode 1942.* i 1945. godina. Kod takvog nevjerodostojnog slučaja mjesto rođenja postaje samo po sebi nevažno. Može se upisati bilo što, kao što se čini se, obično i radi.

    947

    U jasenovačkom popisu nalazi se 337 imena kod kojih u napomenama piše dilema o mjestu smrti Jasenovac ili Jadovno, Gospić, Slana tj. Pag, a kod nekih uz sve to još i Đakovo ili Auschwitz. Srba je 55 %, Židova 43 %, a Hrvata 2 %. To je u neskladu s uobičajenim tvrdnjama da su preko 90 % žrtava iz Jadovnog Srbi. Zanimljiv je slučaj Petra Safića iz Zenice, otac mu se navodno zove Began*, a autori popisa nisu sigurni radi li se o Rusu ili Muslimanu. Kod Simona Bittela radi se o dvojbi je li stradao u Gospiću u kolovozu 1941. ili je ubijen u bijegu 22.04.1945., dakle je li ubijen na početku ili na kraju rata.

    Kod Đoke Brankovića iz okolice Beočina u Srijemu čini se da nema dileme, on je prema JUSP-u “povjerljivom” memorandumskom izvoru AOISV-u ubijen 1943.* u Jadovnom tj. Koprivnici. Za one koji ne znaju, Jadovno i Koprivnica nisu susjedna mjesta na Velebitu, već ih dijele stotine kilometara, a logori Jadovno i Koprivnica bili su raspušteni bar godinu dana ranije. To bi mogao biti razlog da je u trenutnoj verziji jasenovačkog popisa Đoka Branković stradao navodno nepouzdane 1942.* godine.

    Zanimljivo da nije naveden izvor ovih naknadnih saznanja. Već spominjani Miroslav Brichta osim u Jasenovcu i Jadovnom, možda je stradao i u Karlobagu. Janko Čuturilo je nakon smrti u Jasenovcu 1942. stradao i u velebitskom selu Došen Dabar 1944., a u međuvremenu i na nenavedenom mjestu 1943. Samuel Sorger je prema napomenama stradao u Gospiću 31.07.1941. pa u Jasenovcu iste 1941., a na kraju u Auschwitzu 1942.

    >>> Sin zatočenika Jasenovca: Istina je drugačija, Jasenovac nije bio logor smrti (VIDEO)

    U jasenovačkom popisu je i Vladimir Korsky-Kestenbaum kod kojeg u napomenama piše da je stradao u Gospiću. Radi se o bratiću ustaše Ive Korskog i starijem bratu komunista Ivana Korskog koji se također nalazi na jasenovačkom popisu, premda je strijeljan u Dotršćini. Odvjetnik Vladimir Korsky je u proljeće 1941. odveden u zatvor u Jastrebarsko pa nakon uspostave NDH na Pag, a u kolovozu 1941. u Jasenovac. Poslan je na rad na logorsko dobro u Feričance kod Našica gdje je od iscrpljenosti umro. Među rekordere spadaju Boris Rosenwasser i Julio Kaiser koji su prema napomenama u JUSP-u ubijeni po četiri puta. Boris Rosenwasser prema napomenama stradao je u Jadovnom 1941. pa u logoru Krapje kod Jasenovca vrlo precizno navedenog datuma 22.10.1941. i u Staroj Gradiški 1943., a prema trenutnoj inačici u jasenovačkom popisu stradao je u Jasenovcu 1942.* godine. Julio Kaiser, osim što u jasenovačkom popisu nisu sigurni kako se zvao, prema napomenama stradao je u Đakovu, Gospiću, na Pagu i Jasenovcu i to sve u istoj 1941. godini. Na kraju treba spomenuti jednog, a prema jasenovačkom popisu dvojicu Adolfa.

    Jedan je Adolf Weiss, iz Osijeka, bez imena oca, rođen navodno 1887.*, a to je od autora popisa označeno kao nepouzdan podatak i stradalog 1941. U napomenama piše da je stradao u Gospiću ili Jasenovcu u rujnu 1941. Drugi Adolf Weiss je također iz Osijeka, stradao iste 1941., kao ime oca navodi se Herman, a rođen je nepouzdano određene 1918.* godine. U napomenama piše da je stradao u Gospiću u kolovozu 1941., odnosno u rujnu 1941. u Jasenovcu ili od Gestapoa u Njemačkoj. Lako je zaključiti da se radi o klonu vjerojatno stradalom u Njemačkoj znači i o još jednom jasenovačkom lažnjaku.

    Kad se broju od 337 žrtava iz jasenovačkog popisa kod kojih u napomenama piše da su možda stradali u Jadovnom, Gospiću, uvali Slana ili na Pagu pribroje sve potencijalno podudarne osobe prošle kroz računalne filtere iz lista Židova stradalih u Jadovnom i Pagu prema podacima iz Yad Vashema te oni s popisa stradalih iz Grubišnog Polja i kad se k tome pribroje još 292 nađena u drugim listama iz Jadovnog ovdje i ovdje te kad se maknu ponavljanja istih osoba iz različitih baza podataka ispada da se čak 947 imena iz jasenovačkog popisa nalazi i na nekom od popisa žrtava iz Jadovnog i Paga.

    To je više od 1 % svih žrtava iz jasenovačkog popisa. Možda se nekome može činiti malo, ali uspješnost pretrage kreće se oko 60 % od provjerenih imena s usporednih lista, a svi rezultati još nisu objavljeni. Sudeći po ovom slučaju to znači da se može očekivati da je oko polovice imena s različitih popisa žrtava iz nekadašnje Jugoslavije završilo na jasenovačkom popisu.

    Da parafraziramo Teslinog prijatelja Marka Twaina: postoji laž, prokleta laž i Jasenovac.

    ————————————————————————————————-
    [1] združena vojska jugoslavenskih komunista i četnika
    [2] AOISV- Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini, Skupština Vojvodine i VANU, Novi Sad, 2008.

    Izvor: Sloboda.hr/Hrvatski tjednik/narod.hr
    Foto: narod.hr
    Last edited by Anton; 18-10-2016 at 05:09 PM.

  3. #3

    Default Crveni kustosi mogli bi na popis žrtava uskoro uvrstiti crvenkapicu i vuka

    Netko bi mogao reći da je prijevara preteška riječ i da se samo radi o pogreškama koje su uvijek prisutne u radu, ali ako se te pogreške stalno pojavljuju i ponavljaju, a ne ispravljaju, već se na njima uporno ustraje usprkos izrazito uvjerljivim dokazima koji jasno pokazuju njihovu lažnost, kako to drukčije nazvati nego prijevarom? Osim što su dosad objavljena imena mnogih relativno nepoznatih osoba koje se pogrešno nalaze na popisu, pokazano je da se tamo nalaze i brojne poznate ličnosti pa ne samo da se radi o prijevari, već o sramotnoj prijevari koja se usprkos očitosti niti ne pokušava sakriti.

    Nove primjere pogrešaka nije teško pronaći ako se nađu odgovarajući dokumenti iz razdoblja postojanja logora. Jedan od najnovijih primjera je popis puštenih iz Jasenovca i Stare Gradiške za Božić 1943. godine koji je u arhivu pronašao gospodin Igor Vukić, a nedavno ga je objavio portal kamenjar.com. Na njemu se mogu pronaći podatci za Osmana Bukića i Muhameda Bilalbegovića, iako se na mrežnom jasenovačkom popisu za osobe s istim podacima navodi da je Osman Bukić navodno streljan 1943. u Jasenovcu, a Muhamed Bilalbegović je navodno nestao 1942. godine. U nedavnom 610. broju Hrvatskog tjednika Tomislav Lipak je uz detaljnu analizu različitih dokumenata i matičnih knjiga istražio i sudbinu Jandre Lipka. On se isto spominje u dokumentu puštenih za Božić, ali i na mrežnom jasenovačkom popisu, premda je poginuo 1945. kao partizanski bolničar u borbi.

    Osim što je mrežni jasenovački popis sam po sebi pun ovakvih pogrešaka i olakih zaključivanja o tome tko je sve žrtva, s druge strane izgleda da nipošto nije problem povećavati popis i potencijalno unositi dodatnu pomutnju u postojeće podatke. Zadnja takva akcija u vrijeme pisanja ovog članka dogodila se u petak 13. svibnja 2016. godine kad su na jasenovački mrežni popis dodane dvije nove osobe te su promijenjeni podatci za njih još sedam. Nove osobe su Nako Nastić i Dušanka Majstorović, oboje Srbi navodno rođeni u Brčkom i za oboje se kao izvor navode pisani podatci prikupljeni temeljem izjava članova obitelji ili prijatelja stradalih jasenovačkih zatočenika. U ovom slučaju naveden je potpuno isti izvor podataka za obje nove navodne žrtve. Usprkos tome ni za jedno od njih nisu navedeni ni godina rođenja niti ime oca. Vrijedi spomenuti i ostale promjene. Aladar-Vladimir Eckstein tako više nije umro 1941. godine, već 1943.*, Andriji Blažiću promijenjeno je prezime u Blažević te sad više nije Srbin, već Hrvat*, Ignacu Plešćaru promijenjeno je prezime u Plaščar, Johan Müller sad više nije Židov, već Nijemac, Ljudevitu Lončaru promijenjena je godina rođenja iz 1907. u 1908.*, Maksu Golubu promijenjeno je prezime u Golob, a Vinku Mladineu je umjesto nepoznatog kao ime oca navedeno Ivan. Na opasnost i učestalost ovakvih promjena je već mnogo puta upozoravano u prethodnim člancima i treba opet upozoravati i dalje jer upravo one otežavaju preciznu identifikaciju dodatnih pogrešaka tako da svaki podatak na popisu, pogotovo novi, treba uzeti s rezervom.

    Kako objasniti volju za održavanjem masovne prijevare te čestim unosom pomutnje u podatke? To je već učinio S. Goldstein kad je u razgovoru za Telegram negativno govorio o postavljanju kustosa koji bi bili drukčije ideološki nastrojeni od onih koji su trenutno zaposleni u Spomen-području Jasenovac. Na temelju prikazanih rezultata njihova ideološka nastrojenost nažalost ne vodi k djelatnosti koja bi imala veze sa zdravom znanošću i to iz već prethodno opisanih razloga – može se, naime, slikovito kazati kako oni vrlo vjerojatno boluju od crvene kuge koja može pogubno djelovati na zdrav razum i istinoljubivost. Budući da očito svjesno ili nesvjesno održavaju masovnu prijevaru, može se govoriti i o tome da se to namjerno radi. Što god da od toga bilo, njihov rad je prilično nekorektan prema znanosti do te mjere da se može reći kako se bore protiv znanosti i istine. No ponavljanje ovih već prije spomenutih činjenica nije nužno zanimljivo pa zato tu nerazumljivu i možda samo crvenom kugom objašnjivu nesposobnost ili lošu namjeru valja prikazati na jednom novom primjeru.

    Lažiraju podatke čak i iz knjige koju navode kao izvor

    Od mnogih izvora koji se su navedeni na mrežnim stranicama jasenovačkog popisa spominje se i monografija „Bosanskodubičko područje u NOR-u i socijalističkoj revoluciji 1941-1945“ Dušana Samardžije. Ta se knjiga u trenutnoj inačici jasenovačkog mrežnog popisa u napomenama navodi kao jedan od izvora podataka za zapise o čak 5.525 osoba što je preko 6% cijelog popisa. Za potrebe ovog članka koristit će se samo popis žrtava ustaškog zločina genocida u selu Međeđa dostupan na mrežnoj stranici http://znaci.net/temp/Medjedja.html za koju su podatci preuzeti iz navedene knjige. Iako se kao mjesto smrti za mnoge od spomenutih osoba na tom popisu navodi Jasenovac, postoji značajan broj onih za koje se navode neka druga mjesta.

    To ipak nije spriječilo jasenovačke djelatnike i prethodne sastavljače popisa da upravo neke od tih osoba navedu kao žrtve Jasenovca i to usprkos suprotnim činjenicama u knjizi koju, kako navode, koriste kao izvor informacija. Ako se gleda podudaranje u imenu, prezimenu, mjestu i godini rođenja te imenu oca, onda se na mrežnom jasenovačkom popisu i u spomenutom popisu stradalih iz Međeđe nalaze Božo Galonja i Đuređ Milanović pri čemu mrežna stranica preuzeta iz spomenute Samardžijine knjige navodi da su stradali u Zemunu. Za Lepu Šormaz se na mrežnom jasenovačkom popisu ne navodi ime oca, ali se ona u imenu, prezimenu i godini rođenja podudara s Lepom Šormaz s popisa stradalih iz Međeđe prema kojem je stradala u Lipiku. Na mrežnom jasenovačkom popisu joj je kao mjesto rođenja naveden Draksenić, ali kako se radi o mjestu koje je blizu Međeđe, može se govoriti o još jednoj pogrešci na mrežnom jasenovačkom popisu. Za Milana Jankovića rođenog 1935. godine i stradalog na Kozari se na popisu stradalih iz Međeđe ne navodi ime oca, ali postoji nevjerojatna sličnost s Milanom Jankovićem rođenim 1935. u Demirovcima, mjestu blizu Međeđe, koji se navodi na mrežnom jasenovačkom popisu pa je to vjerojatno još jedna pogreška na mrežnom jasenovačkom popisu.

    Nijedan od ovih dvaju popisa ne navodi ime oca za Jovanku Petrović, ali budući da se slažu oko godine i mjesta rođenja te činjenice da popis stradalih iz Međeđe navodi da je stradala u Zemunu, opet se može govoriti o novoj pogrešci na mrežnom jasenovačkom popisu. Jedan donekle dvojben slučaj je Milan Krnjajić za kojeg se oba popisa slažu oko godine rođenja, praktički i oko mjesta rođenja (Međeđa i Draksenić su mjesta koja su blizu jedno drugome), ali je ime oca različito. Ako se gledaju podudaranja u imenu, prezimenu, imenu oca, mjestu rođenja uključujući i bliska mjesta, ali se dozvole i male razlike u godinama rođenja, na oba popisa se također nalaze i Mara Janković, Marija Mataruga, Dušan Radović i Lazo Radović. Nadalje, za neke osobe za koje mrežni jasenovački popis ne navodi ime oca postoje slične osobe s popisa stradalih iz Međeđe u smislu podudaranja u imenu, prezimenu i mjestu rođenja uključujući i bliska mjesta te opet uz prisutnost manjih razlika u godinama rođenja pri čemu se za te osobe s popisa stradalih iz Međeđe također navodi da nisu stradale u Jasenovcu. To su Milutin Ćuvrk, Jovo Dodik, Rosa Dodik, Milan Goga, Simo Goga, Ljuban Janković, Miloš Janković, Milan Komadina, Milovan Komadina, Veselinka Komadina, Đuro Radujko i Stoja Ružičić. Iako se kod nekih od zadnje navedenih osoba vjerojatno radi o novim primjerima pogreške na mrežnom jasenovačkom popisu, treba naglasiti da se zbog slabijeg podudaranja i manjkavosti podataka u mrežnom jasenovačkom popisu možda radi o slučajnim podudaranjima pa treba biti oprezniji. Osim navedenih postoje još i deseci drugih podudaranja, ali budući da su nešto slabija, vjerojatno je bolje izostaviti ih ovdje iz daljnjeg pregleda te se zaustaviti samo na dosad spomenutim osobama. Naime, već su i ti slučajevi dovoljno zabrinjavajući. Više podataka o ovdje navedenim osobama dostupno je na stranici http://fly.srk.fer.hr/~nbanic/popis/.

    Važno je dodatno ocrniti Hrvate

    Pokazani primjeri samo dodatno ilustriraju nestručnost i/ili namjerno uvećavanje popisa jasenovačkih žrtava od strane djelatnika Spomen-područja Jasenovac. Apsurdno je da se to čini za osobe za koje se protuslovni podatci nalaze upravo u knjigama koje bi djelatnici na temelju podataka na mrežnom stranicama spomen-područja zapravo trebali koristiti kao izvore za podatke navedene u popisu. Ispada da uopće nije bitno što u knjigama piše o osobama koje se tamu spominju, već da je jedino važno iskoristiti bilo koje dostupne podatke kako bi se dodatno ocrnilo Hrvate. Istražuju li djelatnici uopće išta ili samo prepisuju? Kako im je krenulo, ne bi se trebalo čuditi ako se Crvenkapica i vuk iz bajke nađu na jasenovačkom popisu kao stradala partizanska kurirka iz Međeđe i mitraljezac Vuk, predratni šumar iz Draksenića. Ipak je jasenovački popis počeo kao crvena bajka o 700.000 žrtava.

    Ovime se nikako ne želi narugati stvarnim žrtvama, već isključivo okorjelosti, neistinitoljubivosti i krajnjoj pristranosti djelatnika Spomen-područja Jasenovac koji već dugo vremena pokazuju ili amaterizam i nestručnost ili ozbiljne simptome oboljenja od uznapredovale crvene kuge. I kako onda netko može zagovarati nastavak rada takvih kustosa? Boluje li taj od iste bolesti?

    Izvor: Hrvatski tjednik
    Foto: fah

  4. #4

    Default NEVJEROJATNO OTKRIĆE: Žrtve Auschwitza korištene za jasenovački popis!

    Jasenovački mrežni popis prepun je nepravilnosti i pogrješnih podataka te sadrži zapise za mnoge osobe koje tamo nisu stradale o čemu je već pisao veći broj autora. Tako je za neke osobe moguće pokazati da su preživjele rat, da su bile u Jasenovcu pa su kasnije puštene, ali i da su stradale i na nekim drugim mjestima.

    Ta mjesta uključuju kao što je već pokazano i njemačke koncentracijske logore uključujući i zloglasni Auschwitz. U poznatiju dokumentaciju vezanu za koncentracijski logor Auschwitz se ubraja i preko 60.000 smrtovnica koje su za pojedine zatvorenike izdali liječnici u logoru i koje je Crvena armija tamo zatekla.

    Te su smrtovnice otpremljene u Sovjetski Savez te su postale dostupne tek 1989. godine. Danas su dostupne i u elektroničkom obliku, primjerice na stranici http://cleveland.indymedia.org/news/...27_comment.php ili na njezinim arhiviranim inačicama dostupnima preko javnih internetskih arhiva. U tim elektroničkim podacima se za pojedine osobe navode ime, prezime, datum rođenja i smrti, mjesto rođenja i prebivališta te vjeroispovijest.

    Zanimljivo je da je tu moguće pronaći zapise koji se nalaze i na mrežnom jasenovačkom popisu.

    Namjerna pogrješka?

    Ako se na oba popisa uzmu u obzir podudaranja u imenu, prezimenu, godini rođenja te mjestu rođenja ili prebivališta, onda se može reći da dodatne greške na mrežnom jasenovačkom popisu predstavljaju Samuel Altarac, Fritz Bäuml, David Celermajer, Srećko Donner, Heskel Goldenberg, Samuel Heršković, Jakob Kalderon, Kalmi Kabiljo, Gustav Kohn, Marko Löbl, Aron Silber, Hana Stern, Moric Stern, Natan Stern, Rezinka Stern, Slavko Stern, Đuro Stark i Rozika Trinki. Zanimljivo je da je o Fritzu Bäumelu već pisano u jednom prethodnom članku kad je objavljeno da je on jedna od onih osoba koje su naknadno dodane na mrežni jasenovački popis tek nakon lipnja 2015. godine. Osim ovih spomenutih i očitih podudaranja, postoje još neka kod kojih se neki podaci ne slažu posve. Primjerice, postoje zapisi na oba popisa kod kojih se ne slaže godina rođenja, ali kao što je već mnogo puta pokazano u prethodnim člancima, godina rođenja na mrežnom jasenovačkom popisu nije pouzdan podatak što i sami administratori često priznaju. Ako se dakle gledaju podudaranja u imenu, prezimenu i mjestu rođenja ili prebivališta, ali različite godine rođenja, na oba popisa se nalaze i ove osobe: Zora Angelus (1922. i 1921.), Rajko Brandajs (1933. i 1926.), Leo Havas (1886. i 1887.), Jovan Ilić(1903. i 1900.), Slavko Klein (1892. i 1901.), Filip Rosendorn (1902. i 1909.),Leo Schön (1897. i 1900.), Milan Schwarz (1919. i 1905.), Milan Steiner (1923. i 1925.), Lazar Stern (1911. i 1899.), Simon Wamoscher (1893. i 1897.) i Mirko Weiner (1914. i 1918.). Kod nekih osoba na mrežnom jasenovačkom popisu nije poznato mjesto rođenja, ali zbog izvora podataka te manjih odstupanja u godinama rođenja ima smisla vjerovati da se radi o istim osobama i to su u konkretnim slučajevima Marko Ivošević (1915. i 1914.) i Dragica Pollak (1920. i 1921.). Kod ostalih podudaranja se radi o individualnim posebnostima. Primjerice, na oba popisa se nalazi Hinko Urman za kojeg se na mrežnom jasenovačkom popisu navodi da je rođen u Vukovaru bez da se navodi godina rođenja. U smrtovnici iz Auschwitza se osim da je prebivao u Vukovaru još navodi i to da je rođen 1916. godine. Na mrežnom jasenovačkom popisu se nalazi i Milan Ignjatović rođen 1885. godine bez navođenja mjesta rođenja, ali prema izvoru podataka radi se gotovo sigurno o Vojvodini. S druge strane se među smrtovnicama nalazi i jedna za Milana Ignjatovića rođenog 1906. godine u Donjem Tovarniku u Vojvodini što daje naslutiti da se možda radi o istoj osobi. Isti izvor podataka kao za Milana Ignjatovića je na mrežnom jasenovačkom popisu korišten i za Reginu Müller o kojoj je već ranije pisano. O njoj su jedini dostupni podaci ime i prezime, a jedna Regina Müller iz Hrvatske se također nalazi i među smrtovnicama iz Auschwitza. Nadalje, na mrežnom popisu se nalazi Ilija Filipović rođen 1905. godine u Donjim Andrijevcima. I među smrtovnicama iz Auschwitza postoji jedna za Iliju Filipovića rođenog 1905. godine, ali u obližnjoj Velikoj Kopanici. Naime, ako se pogleda na kartu, vidi se da se radi o mjestima koja su vrlo blizu jedno drugome, odnosno opet je riječ o pogrješci na mrežnom jasenovačkom popisu. Kao potencijalnu pogrješku valja spomenuti i Rozu Demajo koja je prema mrežnom jasenovačkom popisu rođena 1914. godine u Dubrovniku. Naime, u smrtovnicama iz Auschwitza se spominje jedna Roza Demajo rođena 1915. godine u Mostaru što budi sumnju da se radi o jednoj te istoj osobi. Naravno, postoji još više podudaranja kod kojih se međutim više podataka ne slaže u potpunosti kao što je slučaj kod Josipa Štepaneka koji je prema mrežnom jasenovačkom popisu rođen 1910. godine u Međuriću, a prema smrtovnici iz Auschwitza 1912. godine u Slatini. Radi li se ovdje o pogrješci u mrežnom jasenovačkom popisu ili samo o slučajnosti? Budući da je na to teže odgovoriti, ostala slična podudaranja se neće navoditi. Ako nekoga od čitatelja zanimaju ostali osobni podaci o spomenutim osobama, oni su dostupni na stranicihttp://fly.srk.fer.hr/~nbanic/popis/.

    Sprega politike i neznanja omogućuje lažni jasenovački popis

    Pregledom samo preko 60.000 smrtovnica iz Auschwitza bilo je moguće 38 osoba povezati s osobama na mrežnom jasenovačkom popisu – neke su veze čvrste i očite, dok su neke nešto manje pouzdane, ali još uvijek indikativne. Budući da su korištenjem drugih izvora podataka u prethodnim člancima već uspješno pronalažene navodne jasenovačke žrtve koje su zapravo stradale u Auschwitzu, što bi se dogodilo da su dostupni podaci za prema nekim procjenama 1.1 milijuna žrtava Auschwitza? Ako se u obzir uzmu proporcije, bi li bilo moguće pronaći i do preko 600 novih veza i potencijalnih pogrješaka na mrežnom jasenovačkom popisu? Na temelju dosadašnjih iskustava se svakako smije pretpostaviti da bi se određen broj potencijalnih pogrješaka sigurno našao. Ovdje se automatski postavlja nekoliko pitanja. Zašto ovaj posao nije odradilo osoblje Spomen-područja Jasenovac? Nadalje, zašto ga nije odradio S. Goldstein? Mrežni portal Telegram je u sklopu intervjua s njim objavio kako je Goldstein nesumnjivo najbolji poznavatelj onoga što se u ustaškom logoru u Jasenovcu događalo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske jer je tome posvetio značajan dio svog povijesno-istraživačkog rada. Ako je zaista nesumnjivo najbolji poznavatelj, zašto onda nije ispravio ove pogrješke? Radi li se o namjernom nedjelovanju ili možda ipak o ne baš tako vrhunskom poznavanju? Nijedan od oba slučaja svakako nije pozitivan i otkriva spregu jedne politike i neznanja. Treba reći da osim spomenutih mogućnosti postoji i treća.

    Amateri i neznalice pišu u Telegramu

    Moguće je da Telegram jednostavno opet bez provjeravanja piše činjenice koje naprosto nisu istinite što ne bi bio prvi put. Naime, u jednom nedavnom članku o Jasenovcu je Telegram slično kao i neki drugi portali uključujući net.hr iindex.hr umanjio broj žrtava u trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa. Svi spomenuti portali su spominjali broj od 83.145 pri čemu se zapravo radi o stanju iz 2013. godine kako piše i na samim mrežnim stranicama Spomen-područja Jasenovac. Ako se uzme u obzir da popis trenutno sadrži 2094 stranice od kojih svaka osim zadnje ima podatke o 40 ljudi, jednostavnim množenjem se da zaključiti da se trenutno na mrežnom jasenovačkom popisu zapravo nalaze podaci za znatno više od 83.145 osoba – u trenutku pisanja ovog članka taj broj iznosi 83.745. Je li to tako teško provjeriti? Izgleda da je ipak jednostavnije pisati bez provjere čak i kad je tako jednostavna.

    Nadalje, ako su već razgovarali s prema vlastitim riječima nesumnjivo najboljim poznavateljem događanja u Jasenovcu, zar je tako teško bilo pitati ga nešto o tome? Doduše, možda ni on zbog stalnih promjena na mrežnom jasenovačkom popisu ne zna taj podatak za trenutno stanje. Da se možda ne radi o slučajnom propustu, već o nekoj vrste loše prakse govori i činjenica da je Telegram nedavno otišao i dalje te je pomoćnom biskupu zagrebačkom Valentinu Pozaiću pripisao lažnu izjavu o Željku Joksimoviću kao istinitu, iako je preuzeta sa satirične mrežne stranice News-bar. U istom tom članku se dalje tvrdi i kako je papa Franjo imenovao Matu Uzinića za biskupa radi navodnog nastavljanja velikih preslagivanja u vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj, iako je to učinio njegov prethodnik papa Benedikt XVI. Radi se dakle o amaterskom pristupu problemu izvještavanja.

    Spomen-području Jasenovac nije zapravo toliko stalo do samih žrtava

    Na popis jasenovačkih žrtava stavljana su imena iz raznolikih izvora koji vrlo često nemaju nikakve veze sa žrtvama Jasenovca što je već u više navrata pokazano i što će se još i pokazivati korištenjem novih, spremnih i dosad neobjavljenih podataka. Teško je dakle govoriti o slučajnim pogrješkama, već prije o nekoj vrsti planiranog obrasca ponašanja. Kako to objasniti? Možda činjenicom da su komunističke vlasti odmah nakon rata za vrijeme nacionalizacije potpuno opljačkale hrvatske Židove koji su uspjeli preživjeti strahote i stradanja rata. Jesu li i Spomen-području Jasenovac hrvatska, srpska, židovska i ostala imena danas isto samo potrošna roba? Postoje naznake da je zaista tako. Zadnji očiti primjer se dogodio nakon nedavnog intervjua S. Goldsteina u kojem on govori kako je na popisu jasenovačkih žrtava i Aleksandar Aco Rosenberg, suprug njegove tetke. Međutim, u trenutku davanja intervjua koji je objavljen 21. ožujka 2016. godine to nije bio slučaj. I što sad? Kako riješiti taj problem?

    U Spomen-području Jasenovac se to napravilo tako da se, kao što je već pisano u jednom od prethodnih članaka, 6. travnja 2016. godine Adolfa Rosenberga rođenog 1886. godine u Vinkovcima jednostavno preimenovalo u Aleksandra Acu. Zar je Adolf potrošna roba da ga se koristi i miče kako nekome padne na pamet? Je li njegov život bio manje vrijedan od života drugih? Postoji li možda netrpeljivost prema njegovu imenu? Ili se možda radilo o izmišljenoj osobi? Kako god bilo, da se naslutiti da Spomen-području Jasenovac nije zapravo toliko stalo do samih žrtava. Što se tiče ostatka obitelji S. Goldsteina, tu je još zanimljivih stvari o kojima će se još pisati.

    Komunistima je pljačka bila rutinska djelatnost te su kasnije uvjetno rečeno pljačkali židovske identitete kako bi što više pokušali opljačkati tadašnju Saveznu Republiku Njemačku u slučaju isplate reparacija te što više ocrnili i demonizirali Hrvatsku. Kao što je spomenuto primjerom Aleksandra Ace Rosenberga, određena vrsta pljačke i zloporabe židovskih imena traje i danas. Ipak, istinu je teško trajno skrivati i ona prije ili poslije uvijek dođe na vidjelo. Tako će se prije ili poslije dogoditi i s jasnim utvrđivanjem stvarne slike o Jasenovcu lišene bilo kakvih politički motiviranih konstrukcija.

    Autori: Nikola Banić, M. Koić
    Izvor: Hrvatski tjednik

  5. #5

    Default Manipulacije s poznatima i slavnima

    Često se radi o tome da se na njemu slučajno ili namjerno nalaze osobe koje se tamo uopće ne bi trebale nalaziti. Glavni problem je što kod osoblja Spomen-područja Jasenovac ne postoji volja za ispravljanjem tih pogrješaka usprkos činjenici da su one javno objavljene. Nadalje, osim podataka objavljenim u člancima, o tim pogrješkama dani su mnogo detaljniji podaci na adresi http://fly.srk.fer.hr/~nbanic/popis/. Razumnim ljudima je često dovoljno pokazati na stotine imena za koja se već sad pouzdano može pokazati da ne bi smjela biti na mrežnom jasenovačkom popisu pa da se u njima probudi barem sumnja u ispravnost pojedinih dijelova tog popisa. Međutim, problem je što u Hrvatskoj vlada epidemija crvene kuge koja se kod bolesnika često pokazuje pogubnom za objektivno doživljavanje činjenica i stvarnosti.

    Umjesto kriterija stručnosti i dalje prednost ima ideološka podobnost

    Zbog neispravljanja očitih pogrješaka može se reći da i osoblje Spomen-područja Jasenovac boluje od takve bolesti. To se da naslutiti i iz nedavnog razgovora koji je jedan hrvatski portal proveo sa S. Goldsteinom u kojem on tvrdi da bi se intervencijom u Jasenovcu ondje pokvarilo atmosferu uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni.

    Nekoga tko ne uklanja očite pogrješke te kao što je prethodno opisano ostavlja cijeli računalni sustav ranjivim na hakerske napade teško se može nazvati profesionalno sposobnim, već prije nesposobnim i svakako ideološki zadojenim. Zar ne bi zapravo bilo poželjno imenovati nove kustose? Ako bi ih se biralo po kriterijima stručnosti, za pretpostaviti je da bi bili objektivniji, profesionalniji i svakako ideološki drukčije nastrojeni – naime, bili bi nastrojeni prema istini. No zašto bi to nekome moglo smetati?

    Da bi se bolesnicima koji pate od crvene kuge dodatno pokušalo pomoći u prevladavanju sljepoće barem po pitanju valjanosti mrežnog jasenovačkog popisa, vjerojatno je osim navođenja podataka o privatnim osobama potrebno posegnuti i za podacima o šire poznatim osobama koje se također neosnovano nalaze na jasenovačkom popisu. Naime, takve propuste i takvo plasiranje jugokomunističke i velikosrpske propagande je ipak bitno teže zanemariti jer predstavljaju veći propust.

    Takvo nešto je već započeto u jednom od prethodnih članaka u kojem se spomenuto kako je hrvatska slikarica židovskog porijekla Tina Morpurgonavedena na mrežnom jasenovačkom popisu, iako se zna da je stradala na jednom od srpskih stratišta u Beogradu. Radi se o težem propustu koji nije ispravljen niti nakon što je javno objavljen pa se tako slobodno može govoriti da ga financira Ministarstvo kulture koje je zaduženo za financiranje Spomen-područja Jasenovac.

    Budući da jedan primjer očito nije dovoljan, vjerojatno je za dodatnu terapiju sljepoće izazvane crvenom kugom potrebno navesti još sličnih primjera u kojima se vidi kako ministarstvo financira jugokomunističku, velikosrpsku i protuhrvatsku propagandu čiji je cilj dugo bio što više napuhati broj žrtava Jasenovca bez obzira na moguće netočnosti radi demonizacije Hrvatske.

    Važni čovjek hrvatske kulture

    Na mrežnom jasenovačkom popisu se tako nalazi i Mirko Breyer rođen 1863. godine koji je navodno stradao u Staroj Gradiški bez da se navodi mjesto rođenja, ime oca i godina smrti. Kao izvori ovih identifikacijski nedostatnih podataka navodi se jedna od knjiga Melite Švob i „Popis žrtava Drugog svjetskog rata“ Židovske općine Zagreb. Za dobivanje potpunijih informacija dovoljno je potražiti podatke na Internetu ili u enciklopedijama i vidjeti da je Mirko Breyer rođen 1863. godine u Varaždinu te da je bio kako se navodi prvak hrvatske bibliografije, bibliofil, knjižar-nakladnik, antikvar, osnivač prvog znanstvenog antikvarijata u Hrvatskoj i suradnik Hrvatske enciklopedije.

    On je 1941. godine zaista i zatvoren u logor Stara Gradiška, nakon nekog vremena je pušten, do kraja rata je još dva puta zatvaran, ali je uspio preživjeti rat te je umro u Križevcima 1946. godine. Radi se dakle o važnom čovjeku za hrvatsku kulturu pa je opet paradoksalno da upravo Ministarstvo kulture plaća održavanje neistinitih informacija o njemu usprkos očitim dokazima koji govore protiv tih neistina.

    Osim što je to samo po sebi zabrinjavajuće, možda je još veći problem što se ovakav propust ili potencijalno krivotvorenje dogodilo za osobu koja svakako nije anonimna. Što je onda tek sve moguće u slučajevima ostalih osoba na popisu za mnoge od kojih je između ostaloga već uspješno pokazano da se tamo ne bi trebale nalaziti? Koliko tek treba dodatno sumnjati u ispravnost podataka o njima? Za Mirka Breyera na popisu nisu navedeni ni mjesto rođenja ni ime oca. Treba li zato kod preostalih 1259 takvih osoba kojima ti podaci također nisu navedeni možda još jače sumnjati u vjerodostojnost navedenih podataka popisa?

    Nesvjesno financiranje neistine

    Ministarstvo kulture vjerojatno nesvjesno financira širenje neistine i komunističke i velikosrpske laži o osobama koje su izravno doprinosile hrvatskoj kulturi. To međutim ne znači da ne širi neistine i o osobama iz kulturnog svijeta koje su djelovale u susjednim državama. Tako se na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi i Rešad Bešlagić za kojeg se kao ime oca navodi Muraga, mjesto rođenja Tuzla i koji je navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu. Kao godine rođenja i smrti navode se 1912. i 1944., ali obje su označene kao nepouzdane. Notorni savezni popis iz 1964. godine je naveden kao glavni izvor ovih podataka.

    Zanimljivo je međutim da je u vrijeme stare Jugoslavije živio Rešad Bešlagić, tada poznati bosansko-hercegovački pjevač sevdalinki. Taj Rešad Bešlagić je prema nekim podacima rođen 1912. godine u također u Tuzli, a važno je spomenuti da se zaposlio u Ministarstvu željeznica i da je navodno ubijen u travnju 1945. godine u Sarajevu. Nadalje, u knjizi Smaila Čekića „Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu“ se dokumentu s osudama od 14. ožujka 1945. godine za Rešada Bešlagića osim dvogodišnje kazne zatvora navodi da je rođen 1909. godine u Tuzli, da je činovnik Ravnateljstva hrvatskih državnih željeznica iz Sarajeva te da mu je otac Nuraga.

    Godina rođenja varira, ali budući da se ostali podaci podudaraju, može se slobodno zaključiti da se ovdje opet radi o poznatoj osobi pa tako hrvatsko Ministarstvo kulture opet neizravno financira širenje neistina ili možda namjernih laži i to ne samo o ljudima s domaće hrvatske kulturne scene, već i o ljudima iz drugih kulturnih sredina i tako cijeli niz godina bez da itko reagira. Zašto ipak Ministarstvo kulture usprkos smanjenom proračunu i dalje financira takav način rada? Ne bi li bilo bolje taj novac dugoročno uložiti u objektivno i znanstveno istraživanje jasenovačkog popisa umjesto u ovakvo plasiranje neistinitih tvrdnji?

    Neprovjereni podatci

    Priča o poznatima i slavnima ovdje ne staje. Na mrežnom jasenovačkom popisu se nadalje nalazi i Marijan Dragman za kojeg se navodi da je rođen 1910. godine u Zagrebu, otac mu se zvao August, a navodno je stradao 1944. godine u Jasenovcu. Kao glavni izvor ovih podataka navodi se već ozloglašeni savezni popis iz 1964. godine, a godine rođenja i smrti su označene kao nepouzdane. Marijan Dragman bio je hrvatski planinar, fotograf, sportaš i slikar pa je dakle i on utjecao na hrvatsku kulturnu scenu i zaista je rođen 1910. godine. O njegovu bogatom sportskom i planinarskom životu moguće je čitati iz više izvora, a na prvom programu HRT-u je u sklopu nekih emisija bilo moguće gledati i priloge o njemu. Da je bio značajna osoba govori i činjenica da se po njemu zove i jedna ulica u Zagrebu na Jarunu. Ono što je o njemu također poznato je da nije umro 1944., već 1945. godine i to na putu iz Lepoglave u Jasenovac na kojem mu se gubi svaki trag.

    Budući da dakle nije sigurno da je uopće stigao u Jasenovac, znači li to da u Spomen-području Jasenovac postoje pouzdane informacije o tome? U to je teško vjerovati budući da je već i dana godini smrti ne samo nepouzdana, nego i netočna. Znanstveno bi bilo ispravno podatke dodatno istražiti i objavljivati samo detaljno provjerene podatke. Za takvo što sa strane uprave i djelatnika Spomen-područja Jasenovac trenutno izgleda ne postoji dovoljno volje.

    Poznate osobe s nekadašnje političke scene

    Osim što financira neistine o osobama iz kulturne scene, postoji naznaka da Ministarstvo kulture financira i održavanje neistine o poznatim sobama s nekadašnje političke scene. Tako se na jasenovačkom popisu nalazi i Ljudevit Tomašić za kojeg se navodi da je rođen 1900. godine u Zagrebu i da mu se otac zvao Ivan. Navodno je ubijen od ustaša 1945. godine u Staroj Gradiški i kao glavni izvor ovih podataka je naveden savezni popis iz 1964. godine. Ovdje je posebno zanimljivo da se vjerojatno radi o Ljudevitu Tomašiću koji je bio jedan od sudionika urote Lorković – Vokić i za kojeg se zna da je rođen 2. siječnja 1901. godine također u Zagrebu te da je također ubijen 1945. godine.

    Zbog toga se može pretpostaviti da se vrlo vjerojatno radi o istoj osobi. Nepodudaranje godine rođenja se osim standardnim i više puta pokazanim netočnostima na jasenovačkom popisu može objasniti i činjenicom da je 2. siječnja na početku 1901. godine. Ljudevit Tomašić je nakon neuspjeha urote bio zatvoren i ubijen u Lepoglavi kao i drugi sudionici urote. Vlaho Raić je kasnije u emigraciji u jednom članku objavio kratku obavijest da je Tomašić s još nekim urotnicima ubijen kod Krapine prema osobnom Pavelićevu nalogu. Navođenjem Jasenovca se dakle opet radi o najobičnijem pogađanju mjesta smrti od strane sastavljača jasenovačkog popisa, a ne o činjenicama. Takve lažne informacije se i dalje održavaju, a sve to i dalje plaća Ministarstvo kulture., tj. svi porezni obveznici. Nedavno je ministar kulture Zlatko Hasanbegović na predstavljanju posljednje knjige o Jasenovcu S. Goldsteina rekao kako se radi o vrlo važnoj temi kojoj je važno pristupiti na ozbiljan i dokumentaristički način lišen bilo kakve političke provokacije. Nadalje je izjavio da on kao povjesničar može reći da historiografija ne dopušta pravo na iluziju. Ipak, čini se da se upravo u režiji Ministarstva kulture (ne)svjesno financiraju upravo takve neozbiljne, nedokumentirane, neznanstvene i neistinite iluzije o žrtvama. Moguće je da je ministar toga i svjestan, no kako se u Hrvatskoj nalazi mnogo oboljelih od crvene kuge koju prate sljepilo i neistinoljubivost, vjerojatno su mu ruke svezane.

    Ne treba gubiti nadu

    Ovakve značajnije primjere očitih pogrješki na mrežnom jasenovačkom popisu trebalo bi biti teže ignorirati zbog samih osoba o kojima se radi. U daljnjim člancima će se i dalje iznositi ostale mnogobrojne nepravilnosti vezane uz ostale osobe s mrežnog jasenovačkog popisa. Ne treba gubiti nadu da bi ovdje spomenuti primjeri poznatijih osoba mogli poslužiti kao potencijalna terapija za sljepoću uzrokovanu crvenom kugom barem što se nepravilnosti dijelova mrežnom jasenovačkog popisa tiče. Nitko ne spori zločine u Jasenovcu, ali broj žrtava i njihova imena i prezimena moraju biti utemeljeni na nepobitnim znanstvenim istraživanjima, a ne na propagandističkim jugokomunističkim i velikosrpskim pamfletima jer se time vrijeđa uspomena na nevine žrtve.

    Neprijateljima istine o Jasenovcu nije podoban niti jedan Branko Lustig koji je ratno djetinjstvo proveo po logorima. On je naime kao izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izviždan od dijela nazočnih na jasenovačkoj komemoraciji 2015. godine. Branko Lustig je primjer školovanog čovjeka, uspješnog u poslu kojim se bavi, poštovanog od ljudi različitih svjetonazora i suosjećajnog prema svim nevinim žrtvama.

    Tko ga može izviždati i mrziti? Samo njegovi antipodi neškolovani, neuspješni, bezosjećajni komesari i njihovi sljedbenici. Crvena kuga dakle ne uzrokuje samo sljepoću, već i slijepu mržnju pa bi prema tome bilo kakav oblik terapije trebao biti poželjan i potencijalno koristan kako bi se što prije pomoglo iskorijeniti tu pogubnu pošast i štetu koju ona donosi.

    Autori: Nikola Banić, M. Koić
    Izvor: Hrvatski tjednik

  6. #6

    Default Intervju s povjesniČarima koji su se usudili raskrinkati mit o jasenovcu

    Povijesničari Blanka Matković i Stipo Pilić, u razgovoru za HRsvijet, otkrivaju što ih je ponukalo da se bave ovom izuzetno kompleksnom temom, do kakvih su saznanja tijekom svojih istraživanja došli, kakav je utjecaj politike na povjesnu znanost i zašto je važno sustavno znanstveno obrađivanje povijesnih tema koje počesto odudaraju od nametnutog “politički koreknog” mišljenja.

    Pitanje Jasenovca, odnosno lažni velikosrpski mit o Jasenovcu, sedam se desetljeća koristi za sotoniziranje hrvatskog naroda i države. Povod najnovijeg “izvlačenja” ove teme u medije je nedavna premijera dokumentarnog filmu Jakova Sedlara ‘Jasenovac – istina’.

    Analitičari, međutim, upozoravaju kako uzrok najnovijeg medijskog interesa na ovu temu treba tražiti u izravnim i neizravnim pritiscima iz Srbije koji su u biti odgovor na promjene vanjskopolitičkog kursa koji su ranije zacrtali Ivo Josipović i Vesna Pusić. Napose je zanimljiva činjenica da dio političkih elita i povjesničara u Republici Hrvatskoj prema Jasenovačkom mitu ima ista ili slična gledišta kao i politički vrh Srbije i tamošnji povjesničari bliski SANU.

    Povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić, pak, u svojem znanstvenom radu “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” iskazuju sasvim suprotno mišljenje i iznose dokaze koji upućuju na postojanje logora u Jasenovcu i nakon 1945. godine.

    Blanka Matković, doktorantica s Odsjeka za političke znanosti i međunarodne studije na uglednom britanskom Sveučilištu Warwick, rođena je 1976. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je povijest 2001., a na Fakultetu političkih znanosti i novinarstvo 2001. Završila je i poslijediplomski studij iz Međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnost na FPZ čime je stekla titulu magistra znanosti. Od listopada 2012. do listopada 2015. studirala je na Odsjeku za povijest na Sveučilištu Warwicku u Velikoj Britaniji i nakon obrane dizertacije stekla titulu MPhil .

    Nakon toga nastavila je s doktoratom na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Warwicku s temom “Socio-psychological Perspectives on Grassrootes Peacebuilding in Northern Ireland (from 1998) and Croatia (from 1995)”. Objavila je 17 znanstvenih radova, koautor je 5 knjiga, od kojih će jedna biti objavljena ove godine, te autor jedne knjige koja je trenutno u pripremi.

    Stipo Pilić rođen je 1960. u Gornjem Orašcu u BiH a odrastao u Vukovaru. Povijest i geografiju diplomirao je 1984. u Zagrebu. Kraće vrijeme predavao je povijest na Rabu, a od 1986. predaje u osnovnoj školi Kralja Tomislava u Zagrebu. Istraživanjima se bavi od 2007. i dosad je objavio nekoliko znanstvenih radova te je koautor tri knjige.

    Matković i Pilić, u razgovoru za HRsvijet, otkrivaju što ih je ponukalo da se bave ovom izuzetno kompleksnom temom, do kakvih su saznanja tijekom svojih istraživanja došli, kakav je utjecaj politike na povijesnu znanost i zašto je važno sustavno znanstveno obrađivanje te povijesne teme koje počesto odudaraju od zadanog i “politički koreknog” mišljenja.

    -Kako ste započeli vaše istraživanje i zašto? Jeste li bili motivirani isključivo istraživanjem Jasenovca?

    Matković: Istraživanje sam započela potpuno samostalno u proljeće 2006. U jesen 2007. pridružio mi se kolega Pilić i od tada samo zajednički istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji. Kolega Pilić je također istraživao u Arhivu Republike Srpske u Banja Luci, a ja u National Archives u Londonu. Motivirani nismo bili isključivo Jasenovcem, već općenito dosadašnjim pristupom kontroverznim temama u hrvatskoj povijesti koji se redovito nalaze na dnevnom meniju političara te samoproglašenih povjesničara i intelektualaca od kojih mnogi nisu nikada posjetili niti jedan hrvatski arhiv ili su svoje posjete ograničili vremenski i prostorno.

    No, u okolnostima u kojima se već desetljećima hrvatska povijest sakati i prekraja, Jasenovac je neminovno morao biti dijelom našeg istraživanja. Prije deset godina otkrili smo neke dokumente o ratnom logoru Jasenovac koji još nisu objavljeni. Između 2008. i 2011. bili smo angažirani na projektu Hrvatskog državnog arhiva (HDA) o ratnim zločinima počinjenima nad hrvatskim građanima krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.), a kojeg je HDA proveo na zahtjev Državnog odvjetništva RH. Tada se fokus našeg istraživanja privremeno prebacio na navedene godine i upravo smo tijekom tog razdoblja pronašli i prve dokumente o poratnom logoru u Jasenovcu. Tijekom našeg istraživanja za HDA pripremili smo jedanaest opsežnih elaborata o zločinima na Macelju, Kočevskom rogu, Celju, Ljubljani, kninsko-drniškom području, Lici, Jazovci, Karlovcu, Ogulinu, Samoboru, Širokom Brijegu, Mostaru, Stocu i drugdje. Elaborat o Kočevskom Rogu korišten je i u istrazi protiv Sime Dubajića i u lipnju 2009. o njemu sam dala iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu. U to vrijeme DORH-u, Policijskoj upravi Zagrebačkoj i Ministarstvu kulture dostavili smo i druga izvješća koja su tražili zajedno sa svim dokumentima koji su podupirali naše tvrdnje. Pojedini elaborati naknadno su nadopunjeni i objavljeni kao izvorni znanstveni radovi. Ostali će biti objavljeni u skorijoj budućnosti.

    -Vaše istraživanje izazvalo je određene kotroverze i burne reakcije u javnosti. Na kojim se principima temelji vaš pristup znanstvenom radu?

    Matković: Naš rad temelji se na nekoliko jednostavnih načela od kojih nikada i nigdje ne odstupamo. Surađujemo s onim istraživačima koji su u stanju poštivati ova načela iako ovaj pristup garantira dugotrajan i mukotrpan rad koji malo tko prihvaća s entuzijazmom.

    Smatramo da je izvorno arhivsko gradivo primarni izvor podataka, uz materijalne dokaze kada je to moguće. Ne zadovoljavamo se samo jednim dokumentom, čak i onda kada taj bez ikakve dvojbe jasno i glasno otkriva novi podatak. Takav dokument smatramo prvim korakom, no posao nije završen dok ne pronađemo još nekoliko dokumenata kojima možemo potvrditi vjerodostojnost onog prvog. Naglasak je na podacima koji se poklapaju i zajednički svjedoče o događaju, a na one podatke u kojima postoji odstupanje kritički se osvrćemo ostavljajući naravno prostora za daljnja istraživanja.

    -Kakav je vaš odnos prema svjedočanstvima i odudaraju li ona od navoda arhivskih dokumenata?

    Matković: Svjedočanstvima pristupamo na još stroži način i redovito tražimo način da ih potvrdimo ili demantiramo arhivskim dokumentima. No, činjenica ostaje da se ključni detalji moraju poklapati. Posebna pažnja posvećuje se žrtvama i njihovim osobnim podacima. Licitiranja brojkama ne smije biti. Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Ovakav stav temelji se na našem shvaćanju da je navijanje za što većim brojem žrtava u dnevnopolitičke svrhe i za nečije privatne interese jednom riječju degutantno. Zar patnja jedne osobe nije dovoljna i strašna? Treba li jedna osoba radi udovoljavanja statistici biti pretvorena u pet ili deset? Treba li čovjek umrijeti više puta da bi se netko njegovim stradanjem okoristio?

    Pretpostavljamo da se nitko nije nadao da ćemo pronaći i dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac, no zato ću ovdje nadodati i četvrto načelo na kojemu se temelji naš rad, a to je da riječi poput ‘nema’, ‘ne može se’, ‘ne postoji’ i slične floskule ne postoje u našem rječniku. Dokle god se ne pregleda cjelokupno arhivsko gradivo, ne smiju se donositi bilo kakvi konačni zaključci. Među milijunima dokumenata često je veoma teško pronaći ono što vam treba, a naročito onda kada tragate za nečim što je toliko dugo bilo skriveno.

    -U vašem znanstvenom radu o poslijeratnom logoru Jasenovac istaknuli ste da kroz proteklih sedamdesetak godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu. Zašto?

    Matković: Ovo pitanje bi trebalo uputiti svima onima koji su na bilo koji način bili uključeni u istraživanje i promoviranje ove problematike. Kao što smo istaknuli u svom radu, dok je do 1990. za to i bilo opravdanja, poslije te godine u RH su izvori, barem službeno, dostupni povjesničarima i istraživačima bez straha za sigurnost ili život. Spominjanje poslijeratnog logora Jasenovac dosada je bilo sporadično, fragmentarno i nesustavno. Dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Povremeni pokušaji da se istraži moguće djelovanje poslijeratnog logora Jasenovac bilo je prigodničarsko i uglavnom na amaterskoj razini, a poticaj je najmanje dolazio od samih povjesničara. Razlozi su bili nedostupno izvorno gradivo koje se uglavnom nalazi u Vojnom arhivu u Beogradu, ali i komoditet povjesničara i istraživača. Onom dijelu povjesničara koji nastavljaju ‘borbenu tradiciju’ jugoslavenske historiografije takvo stanje odgovara jer na taj način suvereno vlada temom, sadržajem, vremenom i prostorom. Ostali možda nisu bili dovoljno spremni na dugogodišnje kopanje po svim hrvatsim arhivima i to da bi se napisao jedan jedini rad, iako doduše jako vrijedan.

    >>Povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić odgovaraju Hrvoju Klasiću i Darinku Kosoru

    – Kad je pitanje poslijeratnog logora Jasenovac došlo u fokus vaše pažnje?

    Matković: Povodom pete godišnjice smrti povjesničarke Ljubice Štefan, publicist Damir Borovčak objavio je u ožujku 2007. u Glasu Koncila tekst u kojemu je naveo da se ‘ovih dana povodom posjeta biskupa Škvorčevića Jasenovcu, ponovno javlja glas o potrebi spoznaje pune istine o tom logoru’. Borovčak tom prilikom citira Josipa Jurčevića koji je izjavio da je ‘jasenovački logor nakon 1945. bio logor za poražene u ratu’ te da se ‘o tome još uvijek šuti i ne pokreće znanstveno istraživanje stvarnog stanja’. Čekaju li povjesničari da država pokrene to znanstveno istraživanje? Pa tko je zainteresiranim povjesničarima svih ovih godina smetao da ga obave sami, onako kako smo mi to učinili? Uostalom, u prvih pet godina našeg istraživanja obratili smo se brojnim istaknutim povjesničarima i ponudili im suradnju. Među njima je bio i Jurčević. Nitko se nikad nije odazvao i nitko nikada nije izrazio želju da s nama ode u barem jedan arhiv izvan Zagreba, pa čak i obližnji Karlovac. Bilo je i onih koji su nam se smijali i govorili da radimo uzaludan posao jer ‘Partija je sve očistila’, no mi smo se držali našeg načela da nema ‘ne može’ ili ‘ne postoji’ dok se sve ne pregleda.

    Potrebno je istaknuti i to da, unatoč dosada objavljenim radovima o djelovanju poslijeratnog logora Jasenovac, Zastupnički dom Hrvatskog sabora nije izglasao izmjene i dopune Zakona o Spomen području Jasenovac. Ta ustanova još uvijek djeluje u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Spomen području Jasenovac izglasanom 2001. godine u kojemu nema spomena o poslijeratnim žrtvama tog logora, a u Savjet Spomen područja imenuje se između ostalih i predstavnik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, odnosno osoba koja se očito nalazi u sukobu interesa.

    -Jugoslavenska historiografija je skoro pet desetljeća djelovala u dokazivanju teza koje je zadao CK SKJ i njegove komisije. Dio današnjih političkih struktura i dio javnosti, bez obzira na činjenice, pokušavaju se izboriti da te partijske teze ostanu nedirnute. Mnogi to ocjenjuju kao pokušaje preživjelih partijskih struktura da jugoslavenski partijski mitovi nadžive SKJ i jugoslavensku državu. Kakav je vaš stav o tome?

    Matković: Mi još uvijek imamo situaciju u kojoj političari istupaju sa stavom kojeg je prije koji dan pokazala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a koja je izjavila da ‘trebamo respektirati i poštivati žrtve, pokloniti im se i jednostavno se osvrnuti na to kao lekciju. Treba prestati politizirati Jasenovac’. Gospođa Kitarović možda je u školi preskočila onu lekciju o povijesti kao učiteljici života koja ju je trebala naučiti da se lekcija možda svladati tek onda kada se znanosti pristupa objektivno i profesionalno. Ukoliko toga nema, lekcija nije ništa drugo nego obična propaganda.

    -Tko od takvog površnog pristupa ima korist?

    Matković: Svi oni koji od Jasenovca, ali i Bleiburga već desetljećima žive i koji su to veoma dobro kapitalizirali. Među njima su naravno i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca što daje vjetar u leđa onima koji ovih dana istraživanje poslijeratnog Jasenovca uspoređuju sa ‘umanjivanjem ustaškog zla’. Kakva je to nakaradna logika kojom se zaključuje da je postojanje logora duže vremensko razdoblje od onog za kojeg smo dosad sa sigurnošću znači umanjivanje bilo čega? Ne čini li duže postojanje logora tragediju tog mjesta još većom???

    -Vaš izvorni znanstveni rad objavljen je u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, no naknadno ste ga odlučili uvrstiti i u knjigu Jasenovački logori – istraživanja. Zbog čega?

    Matković: Radu je prethodilo višegodišnje istraživanje jer nismo htjeli ništa objavljivati dok nismo pronašli dovoljan broj arhivskih dokumenata i time bez sumnje potvrdili postojanje logora i Zavoda za prisilni rad u Jasenovcu. Rad je dovršen u proljeće 2013. i poslali smo ga Arhivskom vjesniku. Odbili su nas s objašnjenjem da su već primili velik broj radova, ali i zbog opsežnosti našeg rada. Također su nam rekli da je rad po tematici od sekundarnog značenja za Arhivski vjesnik i to zbog većeg broja radova koji su koncepcijski bili bliži tom časopisu, no glavna urednica Arhivskog vjesnika ponudila je da naš rad proslijedi nekom povijesnom časopisu koji je ‘primarno zainteresiran za takve rezultate vrijednih znanstvenih istraživanja kakvo je vaše’. Mi smo na kraju rad odlučili poslati uredništvu Radova Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru s kojima sam već ranije imala pozitivno iskustvo, a nakon podužeg recenzentskog postupka i dodatnih ispravki rad je konačno objavljen potkraj 2014. U svibnju 2015. dopustili smo objavljivanje tog rada i u knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’ ne bi li tako rezultate rada približili široj hrvatskoj publici, ali i zato jer je kolega Pilić član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

    -Gdje ste sve istraživali arhivsko gradivo za ovu temu i zbog čega ste se u svom radu fokusirali na Državni arhiv u Sisku?

    Matković: Prema navodima Slavka Goldsteina, Spomen područje Jasenovac je 2002. poslao kustose Maria Kevu i Maricu Karakaš u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu da pokušaju naći dokaze o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu, no oni su se vratili nakon nekoliko tjedana i rekli da nisu pronašli ništa. Zapitali smo se kakvo je to povijesno istraživanje koje traje ‘nekoliko tjedana’ i koliko se uopće fondova u tom razdoblju može pregledati uzevši u obzir da se dokumenti u pojedinim fondovima čuvaju u stotinama ili tisućama kutija. Vjerujemo da su Karakaš i Kevo učinili što su mogli u tako kratkom vremenu, no bilo bi zanimljivo znati koje su fondove oni ustvari pregledali. U svakom slučaju, mi smo se držali svog načela da ne postoji ‘nema’ dok se ne dokaže da nema, a za to je bilo potrebno pregledati daleko veći broj fondova i to ne samo u Hrvatskom državnom arhivu.

    Područje Jasenovca je u nadležnosti Državnog arhiva u Sisku, gdje su pronađeni ključni dokumenti koje navodimo u našem radu i koji su uostalom dostupni svim građanima.

    -Kako gledate kritike Slavka Goldstein na vaš račun?

    Matković: Goldsteinu smo prije nekoliko dana odgovorili podužim odgovorom na 22 stranice koji je privukao veliku pažnju javnosti i zahvaljujući kojemu smo dobili velik broj emailova i poruka podrške. U njemu smo se osvrnuli na sve izmišljotine kojima je Goldstein u svojoj posljednjoj knjizi-pamfletu pokušao naš rad i nas kao osobe u potpunosti diskvalificirati, iako je pritom zanemario oko 90 % tog rada na koji očito nije imao nikakvog odgovora.

    Šaljivo je kako Slavko Goldstein u svojoj knjizi-pamfletu navodi da vidi da ‘ni Pilić u Sisku nije pronašao nikakav relevantni dokument’. Goldstein je polovično u pravu jer prvi relevantni dokument sam pronašla ja u fondu Narodnog odbora Kotara Novska i to u kutiji s dokumentima Kotarskog građevinskog aktiva negdje u ožujku 2009. Bio je to dokument o raspodjeli cigle iz jasenovačkog logora u ljeto 1946., a sastanku je prisustvovao i Anatolij Avramov, ‘upravnik zatočenika u Jasenovcu’. Dokument sam pročitala desetak puta prije nego sam obavijestila kolegu Pilića jer je nakon toliko duge potrage bilo gotovo nevjerojatno držati taj dokument u rukama. O Avramovu smo našli još jedan dokument, a dokumente o bijegu iz jasenovačkog logora 1946. pronašao je kolega Pilić u fondu Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja. Dio dokumenata pronađen je u Hrvatskom državnom arhivu i to uglavnom u fondovima čiji nazivi nisu dovoljno privlačni istraživačima Jasenovca.

    -Kada su započeta prva sustavna istraživanja poslijeratnog logora Jasenovac?

    Pilić: Prije nego odgovorim na to pitanje smatram da je važno istaknuti da su temu poslijeratnog Jasenovca otvorili visoko pozicionirani borci Narodnooslobodilačkog rata, inače povjesničari i to Antun Miletić, Vladimir Dedijer i Franjo Tuđman, a da su je na ‘žižku’ održavali novinari 90-ih godina. Povjesničari Mario Kevo i Petar Bašić objavili su 1997. u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest svoj članak ‘O problemu postojanja jasenovačkog logora poslije 1945. godine’, no taj je rad bio dosta površan jer je korištena literatura bila mala i probrana, a rad nije obuhvatio ni sva do tada objavljena svjedočenja. Prva se Jasenovcem počela sustavno baviti Ljubica Štefan, prvo u novinskim člancima u Hrvatskom Slovu, a potom je prva i na jednom mjestu objavila sve do tada objavljene iskaze svjedoka o poslijeratnom jasenovačkom logoru u knjigama ‘Istinom i činjenicama za Hrvatsku’ i ‘Mitovi i zatajena povijest’, objavljenim u Zagrebu 1999. Ljubica Štefan bila je iznimna i posebna osoba, te nositeljica povelje Pravednik među narodima. Po zanimanju je bila književnica, ali je radove pisala dosta točno i precizno, na osnovi činjenica koje je istražila u izvorima. Jedini je njezin nedostatak što nije preciznije koristila znanstveni aparat s bilješkama, zbog čega se njezina istraživanja nešto teže provjeriti. Zbog osobito dobrog načina pripovijedanja u svojoj najnovijoj knjizi Goldstein kako bi je ponizio nazvao ju je ‘fabulatorkom’. Poslije nje poslijeratnim se logorom bavio dr. sc. Vladimir Horvat koji je zajedno s profesorom povijesti Vladimirom Mrkocijem objavio knjigu ‘Ogoljela laž Jasenovca’. U toj knjizi Mrkoci je obradio ratni logor Jasenovac, a u drugom dijelu knjige Horvat je iznio svoju tezu o trostrukom logoru Jasenovac; ratnom od 1941.-1945., Titovom poslijeratnom od 1945.-1948. i logoru za Informbirovce od 1945.-1948. Tu je još i rad Slavka Goldsteina u knjizi ‘Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor’ Nataše Mataušić koja je objavljena 2003. Goldsteinova teorija o tzv. radnoj grupi Jasenovac temelji se na svjedočanstvima nekoliko osoba koje smo mi temeljito analizirali u našem radu. To je može se reći sve što se koliko-toliko sustavno radilo o poslijeratnom logoru Jasenovac do objavljivanja našeg rada koji se prvenstveno temelji na 70 dokumenata iz oko 25 arhivskih fondova.

    -Kako odgovarate onima koji vaš rad podrugljivo nazivaju revizionizmom ili ‘reformiranjem prošlosti’ kako je to istaknuo Tvrtko Jakovina u jednoj tiskovini?

    Pilić: Radovi koji se bave kontroverznim temama, a posebno temom Jasenovca, i to još poslijeratnog, izazvali su sablazan kod onih povjesničara koji se kreću sigurnim i utabanim stazama, ali i podršku onih koji su za otvaranje novih pitanja i novih tema te razbijanje raznih tabua. Samo to da je rad na portalu hrvatskih znanstvenih časopisa ‘Hrčak’ pregledalo gotovo 2400 osoba, te da ga je preuzelo više od tisuću njih govori o interesu za tu temu. Na web portalu Academia.edu rad je preuzelo preko 500 osoba, a on se također može naći i na nekim drugim web stranicama. Ima li se u vidu da je knjiga ‘Jasenovački logori – istraživanja’ rasprodana u 1000 primjeraka, bez neke osobite promidžbe, marketinga i prodajne mreže, te da dosta dobro ide i prodaja drugog izdanja, govori da interes za takve teme postoji. Svaki rad je podložan kritici i ona je poželjna, ali je važno da bude argumentirana i potvrđena izvornim arhivskim dokumentima, a ne da potiče stvaranje novih mitologema zasnovanih na pričama kojekavih svjedoka koji su važniji od izvornih dokumenata. Stoga se pojedinci, u nedostatku bilo kakvih znanstvenih argumenata, razmeću pojmom revizionizma koji u Hrvatskoj izaziva sveopću histeriju, posebice među pojedinim povjesničarima i njihovim podupirateljima među kojima su mnogi koji kruh zarađuju upravo na ovakav način. Odmicanje od utabanih staza postavljenih agitpropovskim pamfletima desetljećima prije našeg rođenja njima predstavlja opasnost iz osobnih razloga i zbog toga im je neprihvatljiv svaki oblik civiliziranog dijaloga te objektivnog razmišljanja i istraživanja. Veoma često oni uopće ne čitaju ono što mi jesmo napisali, već uporno ponavljaju ono što oni misle da bismo mi, na njihovo oduševljenje, trebali reći. Štoviše, oni idu korak dalje pa brane bilo kakvo istraživanje poslijeratnog logora u Jasenovcu iako smo u našem radu već predočili neke dokumente s imenima žrtava.

    Prema Kaznenom zakonu RH navedeno je da će se kaznom do tri godine zatvora kazniti onaj koji ‘javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina’. Stoga bismo zapitali one koji negiraju postojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu žele li doista poricati zločine protiv čovječnosti koji su se ondje dogodili nakon svibnja 1945., pa ćemo zato još jednom ponoviti da se podaci o žrtvama koje imamo temelje na službenim dokumetima jugoslavenskih vlasti, a ne na svjedočanstvima i sekundarnim izvorima.

    Nedavno je dr. sc. Ivo Banac govoreći o poslijeratnom Jasenovcu izjavio “kako film i novine nisu najbolji medij za povijesne rasprave, nešto što mnogi borci protiv povijesnog revizionizma često zaboravljaju”. Ja bih rekao ne samo da zaboravljaju, nego to tako namjerno i ciljano čine. Ako je to rekao dr. sc. Ivo Banac koji u svojoj knjizi koristi jedan dokument i nekoliko rečenica, što možemo očekivati Blanka i ja koji koristimo više od 70 dokumenata na preko 80 stranica? A ovo je tek početak.

    -Budući ste doktorandica na izuzetno cijenjenom Sveučilištu Warwick, možete li nam reći postoji li u inozemstvu interes za hrvatsku povijest i Jasenovac?

    Matković: O Jasenovcu i hrvatskoj povijesti općenito na stranim sveučilištima još se uvijek jako malo zna. Na prvoj godini studija na Warwicku sudjelovala sam na konferenciji koju je organizirao Odsjek za povijest, a kojoj su nazočili studenti i profesori s Odsjeka za povijest te drugi istraživači. U svojoj prezentaciji osvrnula sam se na metodološke i druge probleme prilikom istraživanja demografskih gubitaka nakon Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije. U prezentaciji je spomenut i Jasenovac i to na primjeru Andrije Rogošića iz Dugopolja o kojemu smo dr.sc don Josip Dukić i ja pisali u Dugopoljskom žrtvoslovu iz 2011. Prema sudskim spisima iz 1957. pronađenima u fondu Narodnog odbora općine Solin u Državnom arhivu u Splitu, Rogošić je bio redarstvenik NDH. Navodno su ga uhitili Nijemci u Zagrebu 1943. i odveli u logor nakon čega mu se gubi trag. Ista osoba nalazi se na popisu žrtava Spomen područja Jasenovac gdje piše da je navodno ubijen u Jasenovcu 1945. prilikom čega se SP Jasenovac poziva na tzv. Projekt Dotršćina kojeg je tadašnji arhiv u Zagrebu organizirao tijekom 1980-ih. Prema navodima voditelja projekta Josipa Kolanovića u Arhivskom vjesniku 1996., prilikom rada na tom projektu analizirani su svi ‘relevantni’ arhivski izvori, odnosno preko sedam tisuća kutija arhivskog gradiva. Taj broj možda zvuči pompozno, no, uzevši u obzir količinu gradiva u svim hrvatskim arhivima, on je ustvari zanemariv. I iako su pregledani svi ‘relevanti’ izvori, očito to ipak nije bio slučaj s dokumentima NO općine Solin iz 1957. Rogošićevo ime još se uvijek nalazi na popisu žrtava na web stranici SP Jasenovac iako je zaposlenicima te ustanove već punih pet godina dostupan podatak o sudskom spisu iz 1957. O ovome sam govorila na toj konferenciji i to je bio jedini trenutak koji je u čitavoj dvorani izazvao smijeh. Nakon prezentacije većina pitanja odnosila se upravo na činjenicu kako je moguće da jedna javna institucija u potpunosti ignorira nove znanstvene dokaze. Pitali su me je li to zaista tako ili se ja šalim. Rekoh, kamo sreće da se šalim. Ovdje želim reći da je upravo jedna takva prezentacija kojom se novootkrivenim dokumentima mijenja jedan detalj u povijesti dočekana s najviše interesa. Nitko se nije zgražao, padao u nesvijest, niti je nastupila bilo kakva masovna histerija kao što se to događa u Hrvatskoj.

    -Kakvo je bilo reagiranje vaših profesora na vaš znanstveni pristup ovoj problematici?

    Matković: Iste godine sam pred komisijom Odsjeka branila jedno poglavlje moje dizertacije, i to upravo ono s osvrtom na Dugopolje i Jasenovac što je ovdje preduvjet za nastavak studija. Ispitivači su bili dr. David Anderson koji je doktorirao na Sveučilištu u Cambridgeu te kao stručnjak za nasilje, sukobe i ratne zločine predavao na Oxfordu, Cambridgeu i u Londonu, te dr. Christopher Read koji je doktorirao na London School of Economics (LSE) i autor je brojnih knjiga o komunizmu u Rusiji. Obojica su u izvješću napisali da su bili impresionirani količinom arhivskih dokumenata koje koristim u radu. U listopadu 2015. obranila sam na Warwicku dizertaciju pod naslovom ‘Masovni zločini i kršenja ljudskih prava počinjena od strane komunističkog režima nad hrvatskim građanima u Hrvatskoj i Sloveniji 1944. i 1945.’ Mentor mi je bio Dr Christoph Mick čiji je rad prvenstveno usmjeren na slične slučajeve u drugim zemljama istočne Europe i suočavanje s tom prošlošću. Tom prilikom ispitivači su bili Dr Daniel Branch, pročelnik Odsjeka za povijest na Warwicku, čovjek koji je doktorirao na Oxfordu i odradio postdoktorski studij na Yaleu, te Dr Alexander Korb, koji je doktorirao na Sveučilištu Humboldt u Berlinu i koji je ravnatelj istraživačkog Centra za holokaust i genocid Stanley Burton na Sveučilištu u Leicesteru. Dizertaciju sam obranila bez ikakvih naknadnih ispravaka, što je u Ujedinjenom Kraljevstvu rijetkost, a obojica ispitivača ocijenila su moj rad najboljim ocjenama. Prilikom obrane rada naročito ih je zanimalo pitanje Jasenovca i nije bilo nikakvog snebivanja nad pitanjima koje sam ja otvoreno postavila o problemu broja žrtava kao ni nad dokazima o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac o čemu sam također pisala.

    -Da li je u inozemstvu, bilo od političara ili kolega povjesničara, vaš rad kritiziran kao ‘revizionistički’?

    Matković: U uvodu moje dizertacije citirala sam poznatog američkog povjesničara Jamesa M. McPhersona koji je rekao je da je revizionizam životna snaga povijesne znanosti. Povijest je kontinuirani dijalog između sadašnjosti i prošlosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima. Prema McPhersonu, beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, odnosno revizionizam, jest ono što povijest čini vitalnom i svrhovitom, a bez povjesničara revizionista koji se bave istraživanjem novih izvora i postavljaju nova pitanja, ostali bismo zatočeni u zamkama stereotipa. Nitko od spomenutih stručnjaka nije u tome vidio bilo kakav problem. Ja sam prvenstveno homo sapiens, što po definiciji znači umni čovjek. Rodila sam se s mozgom da ga koristim, da kritički razmišljam, postavljam pitanja, otkrivam svijet oko sebe i donosim vlastite zaključke. To je osnovno ljudsko pravo koje mi nitko ne može oduzeti. Onaj tko se želi držati pamfleta napisanih prije 70 godina i koji želi gutati sve što mu se servira neka slobodno tako radi, no moj put je jasan. U prošlosti su revizioniste nazivali hereticima i spaljivali su na lomači jer su tvrdili da se Zemlja okreće oko Sunca. Da u našoj povijesti nije bilo znatiželjnih i hrabrih koji su se usudili izaći iz postojećih okvira i istraživati svijet oko sebe, mi bismo još uvijek živjeli u pećinama i u uvjerenju da se bolesti liječe istjerivanjem zlih duhova. Za razliku od Hrvatske i obližnjih zemalja, u svijetu se ovakvo razmišljanje potiče, a na Warwicku redovito nagrađuje. Napredak se shvaća kao posljedica te gladi za novim spoznajama koja podrazumijeva poštivanje etičkih normi, ali nije ograničena nečijim mitomanstvom i političkim ambicijama koji izmišljenim revizionizmom s negativnim predznakom ustvari prikrivaju vlastiti negacionizam. Ono što se u Hrvatskoj sustavno podmeće kao ‘revizionizam’, ovdje nazivamo ‘doprinos znanju’ (engleski: contribution to knowledge) i osnovni je preduvjet za uspješnu obranu MPhil i doktorske dizertacije. A što se političara tiče, ovdje bi bilo nepojmljivo da se oni uopće miješanju u znanstvene teorije i otkrića, a kamoli da ih usmjeravaju vlastitim dogmama i partijskim proglasima.

    -Jeste li se u vašim istraživanjima bavili ratnim logorom Jasenovac i jeste li došli do bilo kakvih zaključaka o broju žrtava tog logora?

    Matković: Naš stav po pitanju bilo kakvih brojki je jasan od početka. Ne bavimo se nikakvim licitacijama ili procjenama jer nam to nije ni cilj. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine iskopani ostaci 725 osoba. Treba reći i to da su tadašnja istraživanjazaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Također smatramo da su daljnja istraživanja i ekshumacije apsolutno neophodni jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Moj stav je da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim interdisciplinarnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava. Na pojedine dokumente o ratnom Jasenovcu nailazili smo tijekom našeg rada, no s obzirom da smo imali obveze i prema Hrvatskom državnom arhivu zbog njihovog projekta, jednostavno nismo imali više vremena baviti se ovom problematikom. U više navrata odlazili smo u Jasenovac i druga mjesta i ondje razgovarali s još uvijek živućim svjedocima, među kojima je bilo i onih koji su bili pripadnici partizanskih postrojbi i OZN-e. U Slavoniji smo također razgovarali s obitelji kod koje su 1942. bile smještene izbjeglice s Kozare, a koje su prošle kroz logor Jasenovac, o čemu također u svojim radovima govori Igor Vukić. Navode te obitelji uspjeli smo potvrditi dokumentima koje smo pronašli u Hrvatskom državnom arhivu. Također smo razgovarali i s nekim bivšim logorašima, među kojima su bili i oni koji su odvedeni na rad u Njemačku. Njihove izjave i podatkekoje smo pronašli u arhivskom gradivu međusobno smo uspoređivali, a ja sam u više navrata razgovarala i s pokojnim Dinkom Šakićem.

    -Planirate li u skorije vrijeme objavite rezultate i tih istraživanja?

    Matković: Zasad nismo objavili niti jedan znanstveni rad o ratnom Jasenovcu jer upravo zbog osjetljivosti teme želimo doći do još većeg broja dokumenata. Prije deset godina, kada sam tek započela s ovim projektom, pronašla sam jedan dokument o Jasenovcu koji bi mogao baciti novo svijetlo i na ukupan broj žrtava ratnog logora, no riječ je o veoma složenoj analizi tog dokumenta kojeg također moramo usporediti s brojnim drugim izvorima. Dakle, taj posao je prilično opširan i još uvijek u tijeku, no moguće je da ćemo moći govoriti o konkretnijim brojkama nakon što on bude završen. U svakom slučaju, moj je stav da istraživanju jasenovačkih žrtava treba pristupiti na isti način na koji smo dr.sc. don Josip Dukić i ja pristupili Dugopoljskom žrtvoslovu kada smo iznijeli sve podatke o žrtvama do kojih smo došli, a naročito one koji su bili kontradiktorni, i to bez ikakvih naših intervencija i interpretacija. Na primjer, ako imamo dokument iz 1957. u kojemu se navodi da je Andrija Rogošić bio hrvatski redarstvenik kojeg su 1943. uhitili Nijemci u Zagrebu i odveli u logor (čije se ime ne navodi) nakon čega mu se gubi trag, te ako imamo podatke iz Projekta Dotrščina prema kojemu je ista osoba navodno ubijena u Jasenovcu 1945., onda to treba jasno reći, a ne prihvatiti drugu verziju jer je ona politički prihvatljivija. To je aposlutno nepošteno prema čovjeku koji je izgubio život. Njegova smrt nije naše leno!

    Koliko je dosada žrtava ratnog logora Jasenovac utvrđeno forenzičnim istraživanjima?

    Pilić: Kao što je Blanka spomenula, naša znanstvena saznanja o točnom broju ratnih i poratnih žrtava kreću se trenutno na 725 sigurno utvrđenih, odnosno ekshumiranih i iskopanih žrtava. Ovdje naglašavamo još jednom da se radi o broju žrtava do kojeg se došlo antropološkim i forenzičnim istraživanjima, a ne o broju za kojeg tvrdimo da je konačan. Kao što je Blanka ranije istaknula, brojevima ne licitiramo jer svaka je žrtva podjednako vrijedna da njeno ime i stradanje bude zabilježeno.

    Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi.

    Možemo li u ovom trenutku govoriti o konkretnijim podacima o žrtvama poslijeratnog logora Jasenovac?

    Pilić: Mi smo zasada pronašli četiri pouzdane žrtve poslijeratnog logora Jasenovac. Prva od njih je jasenovački svinjar Vladimir Trivunčić srpske nacionalnosti, ubijen od stražara pred vratima logora. No, u našem istraživanju daleko su važnija ubojstva policijskih detektiva Marka Radića iz Koteza kod Vrgorca i Josila Batarela iz Krušvara kod Sinja. Njih dvojica su ubijeni 1946., a dokumenti o tome dio su fonda Zemaljske komisije za ratne zločine koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Ono što je još zanimljivije jest i to da se obje osobe nalaze se i na popisu žrtava Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. u izdanju Spomen područja Jasenovac. Batarelo se iz zasad nepoznatih razloga nalazio i u ratnom logoru Jasenovac iz kojega je pušten na slobodu 10. travnja 1945., što je u Hrvatskom državnom arhivu otkrio Igor Vukić. Posljednja žrtva je Ervald Puls, ratni zarobljenik, o kojem je 13. siječnja 1948. Ministarstvu unutrašnjih poslova FNRJ zatražilo podatke za sastav smrtovnice. Njegova smrt zabilježena je u Urudžbenom zapisniku Mjesnog narodnog odbora Jasenovac za 1948. pod brojem 55. Iako se o svim gore navedenim žrtvama dokumenti čuvaju u hrvatskim državnim arhivskim ustanovama, niti nakon nekoliko opetovanih traženja za ispravkom podataka u JUSP Jasenovac, traženih i od te ustanove i od nadležnog Ministarstva kulture, podaci ne samo da nisu ispravljeni, već spomenute institucije još uvijek nisu pronašle trenutak vremena da na naš upit odgovore. Ali, zato dočekuju moćnike i silnike i one koji ne rade svoj posao, dapače takve unapređuju i daju im nove ovlasti. Time pokazuju koliko im je stalo do istine, ali i hrvatskog naroda i građana ove zemlje.

    -Koja je najveća prepreka utvrđivanju preciznijih podatak o broju žrtava svih jasenovačkih logora?

    Pilić: Problem ratnih žrtava je nepostojanje i nedostupnost dokumenata koji bi nas upućivali na grobišta (osim potvrđenih grobišta u Donjoj Gradini) i za sada bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja, nema smisla govoriti u bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje su dokumentirano mogu potvrditi. Brojke služe kao podloga za razna politička prepucavanja te u prigodne dnevno-političke i interesne svrhe kako se to i trenutno događa, umjesto da se temeljitim istraživanjima utvrđuju sve okolnosti stradanja, ulog tih žrtava za našu sadašnjost i njihov polog za budućnost s obzirom na ono što su radile, stvarale i zbog čega su stradale. Sličan je pristup zločinima, odnosno zločincima. Istraživanje tko su ti ljudi bili, zašto su bili žrtve, odnosno zločini i zločinci, od kuda i zašto ti zločini i gdje smo i kakvi smo to mi danas u odnosu i prema tim zločinima i zločincima i žrtvama, znatno je teže jer zahtijeva određeni iskorak, a često i sukob sa sobom i svojim mišljenjima, stavovima, svjetonazorima i stereotipima. Drugog puta nema, ali na žalost kod nas je malo onih koji su spremni ići tim putem.

    -Nedavno ste od Ministarstva znanosti RH zatražili očitovanje o članku 1. Zakona o znanosti kojim se u Repubici Hrvatskoj jamči sloboda znanstvenog istraživanja. Zašto ste se odlučili na taj korak?

    Matković: Tragedija je da je u jednoj navodno demokratskoj zemlji i to u 21. stoljeću potrebno uopće tražiti bilo čija očitovanja od onih koje hrvatski porezni obveznici ionako plaćaju da provode hrvatske zakone. No, čini se da oni poput medvjeda spavaju zimski san koji otprilike traje 3.5 godine i to od izbora do početka neke nove predizborne kampanje kad glasove birača osvajaju reformama koje nikad ne provedu. U međuvremenu se narodu kroz medije servira što više ‘igara’ ne bi li gladni zaboravili na kruh. Tragdija je da se hrvatska znanost i dalje sakati i to ponajviše u medijskom prostoru od strane onih koji s njom uglavnom nikakve veze nemaju. Hrvatska je zemlja u kojoj su političari stručnjaci za povijest, povjesničari su stručnjaci za financijske malverzacije, psihijatri su stručnjaci za politiku, kirurzi su stručnjaci za ustavno pravo, a menadžeri iz velikih korporacija su stručnjaci za sve probleme države čiji jezik jedva da govore. U ovoj tragičnoj priči Ministarstvo znanosti spava svoj najdublji san dosada, a na pitanja novinara o Jasenovcu povjesničari zaposleni u državnim institucijama, unatoč činjenici da stručnjaci za problematiku nisu, ne usude se barem izreći to da sloboda znanstvenog istraživanja uvijek i svugdje mora biti poštovana, a javni prostor mora biti područje civliziranog dijaloga i polemike svih onih koji mogu pridonijeti novim spoznajama.
    I dok znanstvenici šute ili se povremeno jave kad im treba, hrvatska znanosti sustavno se truje dogmama onih kojima je misao ostala zacementirana desetljećima prije našeg rođenja. Takva praksa podcjenjivanja čitalačke publike i javnosti odraz je mentalnog sklopa oligarhije koja se drži načela da narod ne treba znati što je dobro za njega jer ‘srećom’ imamo tu manjinu da u naše ime misli, zaključuje i šopa nas njihovim idejama. Oni su homo sapiens, a svima ostalima je dovoljno da budu svedeni na homo erectus, šutke idu na posao, plaćaju poreze i doma gledaju Big brother. Mi smo samo statistički podatak koji je tu da popuni birališta i proračunske rupe baš kao što su sve ratne i poratne jasenovačke žrtve tu da manjini olakšaju predizbornu promidžbu.

    -Da li ste dobili odgovor iz Ministarstva znanosti?

    Matković: Do ovog trenutka Ministarstvo se još nije probudilo, a ignorirali su i naš dopis od 18. travnja kojim smo ih upozorili da naše zajedničko istraživanje ne podliježe samo hrvatskim zakonima na temelju kojih imamo pravo na slobodu istraživanja bez ikakvih pritisaka i prijetnji. S obzirom da sam ja službeno istraživač sa stranog sveučilišta, na moj rad odnose se i posebne regulative koje postoje na svim britanskim sveučilištima, a vezane su uz etiku u radu i sigurnost istraživača. U situaciji masovne histerije i medijskog linča kojima smo sustavno izloženi i u kojoj određeni pojedinci i političari pozivaju na naše ušutkavanje, pa čak i zatvaranje, teško je govoriti o bilo čijoj sigurnosti. Zbog toga sam o ovome dužna obavijestiti sveučilište koje će odlučiti o daljnjim mjerama. Osim toga, također ćemo se obratiti i institucijama Europske unije. U svakom slučaju, radi se o veoma negativnoj reklami za politički režim u Hrvatskoj, no radi dobrobiti istraživanja naše povijesti i istraživača koji se ovakim temama bave, ja ću uraditi ono što je potrebno. Uostalom, režim nije isto što i država, pa je stoga sramota samo njihova.

    -Hrvatski sabor je već 2006. godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. Međutim, od tada do danas ljevičari se otvoreno suprotstavljaju odjecima Rezolucije 1841. U posljednje vrijeme, djelovanje sukladno spomenutoj rezoluciji etiketiraju kao fašizaciju Hrvatske. Kako pojasniti domaćoj i međunarodnoj javnosti o čemu je riječ?

    Pilić: Rekao bih da je Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945.-1990. koju je donio Hrvatski sabor donesena na pritisak Europske Unije, jer je iste godine prije toga donesena Rezolucija Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Tako smo još jednom pokazali svoju nesposobnost da svoje probleme rješavamo u svojoj kući i između sebe. No, to svakako nije slučajno već je dio šutnje ne samo medija, nego dobro i interesno umreženih političkih struktura koje su taj obrazac nametnule tijekom polustoljetnog komunističkog sustava i na tim temeljima nastavljaju svoju vladavinu Hrvatskom. Na isti način kako su više od pola stoljeća prešućivani komunistički zločini to se događa i danas. Pa se tako događa da nam glavne obavještajce hapse druge države i ‘provode pravdu’ nad njima, umjesto da smo to sami učinili. Josip Perković primjer je nefunkcioniranja pravnog sustava ove zemlje. Mi smo zapravo još uvijek duboko u komunizmu i očekujemo ‘velikog vođu’ ili ‘partiju’ da ona sve to riješi. Demokratski sustav pored prava također traži on nas obveze i odgovornost, te inicijativu, poduzimljivost, preuzimanje svojih obveza i služenje drugima. Prvo živima, ali i mrtvima, jer samo preko poštivanja spokoja njihove smrti možemo graditi budućnost. Zahvalnost žrtvama totalitarističkog komunističkog sustava ne može i ne smije ugrožavati i omalovažavati bilo koje žrtve Drugog svjetskog rata, ali i svih ratova, jer ne smijemo zaboraviti ni Prvi svjetski rat, a ni Domovinski obrambeni rat. Mi smo prešutili i još prešućujemo žrtve tih ratova i još ni jednom od njih nismo pristupili iskreno. Bez toga je teško očekivati napredak i sve one božanske i ljudske vrednote o kojima tako rado pričamo, ali ih ne živimo.

    -Smatrate li da su daljnja istraživanja ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac neophodna? Postoji li u današnjoj Hrvatskoj dovoljno političke volje da političke strukture stvore normalne uvjete u kojima ce se botaničari baviti botanikom, fizičari fizikom, a povjesničari istraživanjem povijesnih činjenica?

    Matković: Postojanje poslijeratnog logora objavljeni dokumenti su već potvrdili, no daljnja istraživanja su neophodna radi čitavog niza pitanja koja i dalje ostaju bez odgovora. Nakon objavljivanja našeg rada pronađeni su novi podaci o ovoj problematici čije detalje zasad ne možemo otkrivati s obzirom da je istraživanje još u tijeku. No, da bi došlo do značajnijeg pomaka u službenoj historiografiji, onoj kojom smo sustavno šopani kroz dnevnu politiku i javni angažman samoproglašenih povjesničara, potrebna je prvenstveno dobra volja većeg broja institucija. U ovom trenutku takve volje ima otprilike koliko je bilo 1945. 15. siječnja 2015. poslali smo dopis SP Jasenovac i Ministarstvu kulture kojim smo ih obavijestili o rezultatima našeg rada i dokumentima na koje se pozivamo. Od SP Jasenovac zatražili smo da nadopune podatke na svojoj web stranici novim podacima i to u svrhu istinitog obaviještavanja hrvatske i strane javnosti. Među tim podacima su i oni o najmanje dvije osobe koje su u Jasenovcu likvidirane nakon svibnja 1945., a koje se nalaze na popisu žrtava ratnog logora Jasenovac. Nitko nam nije odgovorio pa smo se potkraj svibnja 2015. obratili i Uredu predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica SP Jasenovac. Dopis smo ponovili 16. listopada 2015., no odgovora i dalje nije bilo. Stoga je novi dopis poslan 26. siječnja 2016. Ministarstvu kulture i Zlatku Hasanbegoviću. Odgovor nismo dobili niti ga očekujemo. Po svemu sudeći, Runjaninova 2 je zadnja linija obrane jasenovačkog mita.

    -Što je potrebno uraditi da se stvore potrebni preduvjeti za takva istraživanja?

    Matković: Daljnja istraživanja svakako su moguća jer dokumenata i još uvijek živih svjedoka ima, no za njih su potrebni veći timovi istraživača, vrijeme i novac. Dosadašnja istraživanja proveli smo samostalno snoseći sve troškove sami i uz povremenu pomoć privatnih osoba (uglavnom rodbine i prijatelja) koji su nam pomogli. No, tako se ne mogu provesti antropološka i forenzična istraživanja zbog čega je neophodna volja državnih institucija. Osim toga potrebno je konačno priznati određene pogreške u radu SP Jasenovac i ispraviti netočne podatke koji su sustavno guraju kao ‘istina’ jer broj žrtava očito ne smije ni u ludilu pasti ispod 80 tisuća. U ovom trenutku nemoguće je nadati se bilo kakvim pozitivnim pomacima s obzirom da je ravnateljica SP Jasenovac izjavila da je ministar kulture ocijenio rad SP Jasenovac pozitivno. Da stvar bude tragičnija Slavko Goldstein je u nedavnom intervju izjavio da je išao na sastanak s ministrom kulture rekavši mu da je došao iz bojazni da će ministar ‘intervencijom u Jasenovcu ondje pokvariti atmosferu uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni’. Ovom rečenicom Goldstein je priznao da se u jednoj javnoj instituciji zapošljavaju oni koji su ovako ili onako ‘ideološki nastrojeni’, pa eto, on ne želi one koji razmišljaju drugačije. Neobično je da se u jednoj ‘demokratskoj’ zemlji nitko nije osvrnuo na ovu izjavu kojom jedan obični građanin od ministra traži da krši zakon u državi u kojoj je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovi političkog ili drugog uvjerenja. Očito je da Hrvatska još nije napustila doba kada su se na funkcije postavljali podobni poslušnici.

    -Jesu li objektivna i politikom neopterećena znanstvena istraživanja uopće moguća?

    Matković: Da su politikom neopterećena istraživanja doista moguća pokazao je rad na knjizi Dugopoljski žrtvoslov. Istraživanje smo proveli dr. sc. don Josip Dukić i ja između srpnja 2010. i svibnja 2011. koristeći pritom svo dostupno arhivsko gradivo za taj dio Dalmacije. Tadašnjem načelniku općine Dugopolje Zlatku Ževrnji postavili smo samo jedan uvjet, a taj je bio da će naš rad biti potpuno neovisan i da se u njega nitko iz lokalnih i drugih vlasti neće miješati. Ževrnja nas je u tome potpuno podržao, a općina Dugopolje pružila je logističku podršku, kontaktirala obitelji stradalih i od njih zatražila dopuštenje za korištenje osobnih podataka te mještanima omogućila uvid u novootkrivene podatke prije tiskanja knjige i dostavljanje eventualnih nadopuna. Žrtvoslov je tiskan u lipnju 2011. i primjerci knjige podijeljeni su mještanima. U našem radu nije bilo razdvajanja na ‘pobjednike’ i ‘poražene’, ‘crvene’ i ‘crne’ i slično. Uza sva imena navedeni su svi podaci do kojih smo uspjeli doći, uključujući i one o vojnim postrojbama. Naša je jedina namjera bila da Dugopoljke i Dugopoljci čuju istinu o svojim žrtvama rata i poraća. Istraživanju su prethodile intervencije Saveza antifašističkih boraca, bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića i tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića koji su se snažno odupirali postavljanju novog spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća u Dugopolju. Na prethodnom spomeniku postavljenim 1971. nalazila su se imena 209 žrtava, od kojih je 77 pripadnika partizanskih postrojbi i 132 civila. Tijekom istraživanja ustanovili smo da je na tom spomeniku nedostajalo čak 17 pripadnika partizanskih postrojbi i 51 civilna osoba stradala od gladi, bombardiranja, četnika, te pripadnika ustaških, talijanskih i njemačkih postrojbi, ali naravno i svi oni ubijeni od strane komunističkih vlasti. Prikupili smo podatke za ukupno 445 žrtava. Ivo Josipović u svom je dopisu od 11. kolovoza 2010. općini Dugopolje istaknuo da bi premještanje postojeće spomen-ploče iz 1971. značilo ‘umanjivanje zasluga žrtava fašizma’. No, nakon objavljivanja žrtvoslova, nitko se nije oglasio i obrazložio jesu li brisanjem iz povijesti 17 poginulih partizana i 51 civila također umanjene zasluge žrtava fašizma i to upravo od strane ondašnjih jugoslavenskih vlasti.

    Završit ću riječima mog koautora dr.sc. don Josipa Dukića koji je u predgovoru knjige tada napisao: Želja nam je da ova i sve buduće knjige potaknu i druge istraživače, kako bi se mogla čuti istina i o drugim mjestima, istina ničim uvjetovana, oslobođena od političkih i partijskih manipulacija, površnih novinarskih zamagljivanja, beskorisnih uličnih prepucavanja, ali i od ‘historiografskih’ tekstova od po službenoj dužnosti određenih i dobro plaćenih ‘povjesničara’.

    Razgovarao: Damir Šimić
    Izvor: HRsvijet

  7. #7

    Default S maskama Karamarka, Hasanbegovića i Tuđmana uzvikivali “Jasenovac je genocid”

    Studenti Sveučilišta u Beogradu okupljeni u organizaciji “Dijalog – mladi sa stavom” predali su pismo hrvatskom veleposlanstvu u kojem su zatražili da hrvatske vlasti kazne promotere ustaštva i da priznaju Jasenovac kao genocid, jer je u njemu, kako tvrde, stradalo 900.000 Srba.

    Predstavnik organizacije “Dijalog – mladi sa stavom” Stanko Debeljaković pismo je ostavio ispred veleposlanstva Hrvatske u Ulici kneza Miloša jer, kako je naveo, “nitko ih nije želio primiti”. Poslije toga, on je s pedesetak studenata u tišini prošetao središnjim gradskim ulicama do Trga Republike, gdje su ispred spomenika Kneza Mihaila održali performans.

    Na središnjem gradskom trgu u poderanoj odjeći studenti su, okupljeni unutar bodljikave žice, navodno pokušali ukazati na “atmosferu stradanja u jasenovačkim logorima”.

    Čitajući dijelove pisma upućenog hrvatskoj ambasadi, Debeljaković je rekao da su studenti u ime srpskog naroda i svih žrtava poslali to pismo “u vrijeme kada se povijest revidira i kada se mrtvi prekopavaju”, jer je prema drugom članu Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida Jasenovac “nedvosmisleno genocid”.

    Studenti su nosili transparente s natpisom “Stop ustaštvu” i “Jasenovac genocid”, a na fotografijama se vidi kako su neki od prosvjednika nosili majice i maske s licima Tomislava Karamarka, Zlatka Hasanbegovića i Franje Tuđmana.

    Sin zatočenika Jasenovca: Istina je drugačija, Jasenovac nije bio logor smrti (VIDEO)



    http://www.sloboda.hr/logor-jasenova...ca-igor-vukic/

  8. #8

    Default JOSIP JURČEVIĆ: “Jasenovac” skriva PLJAČKU voda, šuma, zemljišta…

    Povjesničar i sveučilišni profesor dr. Josip Jurčević, koji se i osobno bavio istraživanjima Jasenovca te koji je bio jedan od predstavljača knjige Josipa Kljakovića, i sam je priznao da nije uspio vidjeti izvješća sa skupa koji se u petak održao na Kaptolu, a koji je raskrinkao model napuhavanja žrtava Jasenovca osobama koje su nastradale na sasvim drugim lokacijama i u drugim okolnostima.

    Šutnja medija o ovoj temi te javni napadi na sve koji tvrde da puna istina o logoru do danas nije poznata široj javnosti jer se još šuti o zločinima komunističkih vlasti, kao i odustajanje nove vlasti od svega što su u kampanji obećali (lustracija, istraživanje komunističkih zločina, pravosudna i druge reforme, borba protiv kriminala i korupcije, samostalna i vjerodostojna vanjska politika…), povod su za razgovor s povjesničarom i političkim analitičarom dr. Jurčevićem.

    Kako komentirate opću hajku na sve one koji pokušavaju istražiti istinu i dokazati da su u Jasenovcu, nakon ustaša, i komunisti ubijali ljude te jesu li tvrdnje povjesničara Blanke Matković i Stipe Pilića da je Jasenovac bio logor smrti i nakon 1945. vjerodostojne?
    Name:  Josip_Jurcevic_01.jpg
Views: 166
Size:  50.9 KB

    – Već je prastara informacija da je Jasenovac bio logor i poslije zavšetka Drugog svjetkog rata. To je nedvojbeno potvrđeno i prije 20 godina. Pritisnuti dokazima to su, devedesetih godina, priznali i Slavko i Ivo Goldstein. Rekli su, otprilike, da je točno da je to bio logor, ali su dodali da nakon 1945. nije bio tako strašan. Danas odustaju i od toga, jer je jasenovački mit danas jači nego ikada u povijesti. Jasenovački mit, odnosno mnogostruko uvećavanje broja žrtava ustaškog režima, a skrivanje žrtava komunističkog režima, bio je moćno propagandno oružje krajem osamdesetih godina u doba Miloševićeve ekspanzije. No, tragično je da je danas – trideset godina kasnije – taj mit jači nego tada!

    Zašto je tako?

    – Jasenovački je mit izmišljen da bi služio kao sredstvo protiv bilo kakvih društveno-političkih promjena u Hrvatskoj. Bilo kakve promjene i danas se, još žešće, sprječavaju upravo tim mitom. Treba naglasiti da je čak i krajem osamdesetih u institucijama SR Hrvatske te u CK SKH bilo ljudi koji su javno pružali otpor nametanju tog mita. Akademik Ljubo Boban, bivši partizan i član ideološke komisije CK SKH, javno se suprostavljao lažima o Jasenovcu. Činio je to iznošenjem povijesnih činjenica. Danas, međutim, niti u jednoj instituciji u Hrvatskoj ne postoji otpor tom mitu. Naravno da i dalje živimo u autoritarnom jednoumlju, pa se i danas nameće ‘istina’ prema kojoj je sve komunističko bilo sjajno, a sve drugačije – zločinačko. I nakon promjene vlasti nastavlja se euforija totalitarizma i to bez ikakvog otpora.

    Zbog čega je nova vlast u tolikoj defanzivi? Zašto jasno i glasno ne kažu da je točno da su ustaše činile brojne zločine, ali da je neosporno da su i Titovi komunisti činili strašne i brojne zločine te da su zbog unitarističke politike i ušutkavanja Hrvatske uveličavali broj žrtava Pavelićeva režima u Jasenovcu, a svoje zločine skrivali?

    – Prošlo je gotovo stotinu dana od kako je formirana nova Vlada i skoro pola godine od parlamentarnih izbora, no ‘vladajući’ još uvijek nisu preuzeli vlast! Zbog čega? Pa zato što se ništa dubinski nije promijenilo, zbog čega nova vlast praktički niti ne vlada Hrvatskom. Budući da je već prošla osmina njihova mandata, pitanje je hoće li uopće preuzeti vlast u Hrvatskoj. Danas mediji vrište da Jakov Sedlar, zbog filma u Jasenovcu, treba završiti u zatvoru. To medijsko vrištanje dokaz je da se stare strukture pokušavaju i formalno vratiti na vlast. Najavili su pakao i sada taj pakao stvaraju. Neprestano se puštaju novi medijski spinovi, a u isto vrijeme nitko ne piše o katastrofi koju je proizvela Milanovićeva vlada. Oni su udvostručili hrvatski dug u svega četiri godine mandata, no o tome nitko niti ne govori! Medijski se ništa nije promijenilo, što je još jedna potvrda da nova garnitura nije preuzela vlast. No, to ih ne oslobađa krivice i odgovornosti.

    Zašto se nova Vlada već odriče najavljene politike, odustaje od lustracije?

    – Sve to govori o nizu slabosti nove vlasti. Bez obzira na dubinske otpore, to su slabosti koje će oni plaćati na slijedećim izborima i to već na lokalnim, a pogotovo na onima koji dolaze kasnije. Očekivanja su bila velika, a poznato je da se u Hrvatskoj u pravilu glasuje protiv. Žalosno je da se još ništa ne događa. Nikakve promjene nema: niti u gospodarstvu, niti u borbi protiv kriminala i korupcije. Nema ni lustracije. Da će lustracija izostati moglo se zaključiti još prije izbora. lustraciju može provesti HDZ, ali samo pod uvjetom da prvo lustriraju sebe, pa da nastave u institucijama. To su morali učiniti prije izbora. No, oni to nisu napravili, pa je i prije izbora bilo jasno da neće biti ništa od lustracije. Osim toga, jedino je Karamarko najavljivao provođenje lustracije. Ostali dužnosnici u HDZ-u nisu ga slijedili. Svaka čast članstvu, no strukture moći u HDZ-u su protiv lustracije.

    Zbog čega su osudili Poljsku i odustali od politike ‘Baltičko-jadranske uspravnice’, zašto nema reforme pravosuđa i monetarnog sustava, zašto i dalje pogoduju lihvarsko – odvjetničko – javno bilježničkoj mafiji a izdali su blokirane, zbog čega daju podršku Vesni Pusić, iako su tvrdili da neće, te zašto se boje istražiti punu istinu o Jasenovcu?

    – Sve to je uvjetovano nizom slabosti i nerazumijevanja. Nemaju ni dovoljno znanja o Jasenovcu i sličnim temama, pa je i to jedan od razloga ovakvog stanja. I dalje smo krajnje korumpirano društvo, katastrofa je i u sustavu obrazovanja, koji je i najvažniji dio društva jer odgaja mlade ljude. Ispada da će opstati toliko osporavatni kurikulum kojega je gurala prošla vlast. Teško je bilo što mijenjati u situaciji kada niste u praksi preuzeli vlast. Postojeći model svugdje ostaje isti. I dalje imamo nesposobnost, korumpiranost, anacionalnost… kao glavno obilježje institucija. Jasenovac i Bleiburg i dalje će biti glavne medijske teme. Netko drugi diktira i tempo i sadržaj u javnosti i u medijima.

    Što se skriva medijskom histerijom oko Jasenovca, sutra Bleiburga?

    – Pljačka resursa je i dalje na prvom mjestu, što znači da će se nastaviti grabež i rasprodaja voda, šuma, poljoprivrednog zemljišta, otoka… Pitanje je samo tko će to isporučiti novim vlasnicima. Tko će biti privatni vlasnik Hrvatske, jedino je važno onima koji istinski vladaju zemljom.

    Izvor: Sloboda.hr/Promise.hr

  9. #9

    Default Slavko goldstein – razotkriven!

    Name:  goldstein-jasenovac-1.jpg
Views: 187
Size:  72.8 KB


    U posljednju godinu dana, naročito od objavljivanja knjige Jasenovački logori – Istraživanja u svibnju 2015., mi, koautori izvornog znanstvenog rada „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“, izloženi smo linču kojeg provode raznorazni mediji (koji umjesto da izvještavaju ustvari propisuju nove dogme), režimski povjesničari (u čije leno smo dirnuli) i ignoriranju državnih institucija (Ured predsjednice RH i Ministarstvo kulture) kojima smo se između siječnja 2015. i travnja 2016. u više navrata obratili. Nismo iznenađeni ovakvom hajkom i na nju smo bili spremni jer smo se, proučavajući milijune dokumenata, nebrojeno puta uvjerili u modus operandi protiv svih onih koji se usude prkršiti pionirsku zakletvu i skrenuti s partijske linije. A u nedostatku Golog Otoka i sličnih „ustanova“, čuvarima tekovina revolucije drugo i ne preostaje.

    Ljudska i novinarska etika nalažu svakom pojedincu i nakladničkoj kući da provjere informacije kojima se nanosi šteta ugledu i časti drugih osoba, no do toga u našem slučaju nije došlo. U posljednju godinu dana nikada nismo bili kontaktirani od strane ijednog medija ili drugih osoba koje su se javno služile našim radom ili prenosile stavove nekih trećih osoba i koje su uz naš znanstveni rad povezivale riječi poput „laž“, „neistina“ i „falsifikat“. Jedini kontakti koje s medijima jesmo imali su naša reagiranja na ove huliganske ispade u javnom prostoru.

    Naš izvorni znanstveni rad objavljen je u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Objavi tog rada prethodilo je dugogodišnje istraživanje u svim hrvatskim arhivima na kojemu smo radili samostalno. Naš rad o poslijeratnom logoru Jasenovac, kao i prethodno objavljeni radovi, prošao je recenzentski postupak u skladu sa svim pravilima struke za razliku od radova osoba čija se mišljenja konstantno prenose u javnom prostoru i koje za ocjenu bilo čijeg znanstvenog rada nisu kvalificirane. Do ovog trenutku dokaze iznesene u spomenutom radu nitko nije znanstveno opovrgnuo. Dijelovi naših objavljenih radova citirani su u dizertaciji koju je Blanka Matković pod naslovom „Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens at the End and After the Second World War (1944-1945)“ obranila na Odsjeku za povijest Sveučilišta Warwick u Velikoj Britaniji. Ta dizertacija ocijenjena je veoma pozitivno i to od strane uglednih stranih profesora koji su doktorate iz povijesti stekli na najprestižnijim svjetskim sveučilištima, a među njima je bio i stručnjak za holokaust.

    Detalj da je riječ o izvornom znanstvenom radu objavljenom od strane HAZU redovito se prešućuje u hrvatskim medijima ne bi li se time lakše opravdali niski udarci raznoraznih „stručnjaka“, „publicista“, „političara“ i drugih samoproglašenih sveznadara koji se u nedostatku valjanih argumenata obračunavaju na njima dobro poznate načine. Spomenuti znanstveni rad naknadno je uvršten i u knjigu „Jasenovački logori – Istraživanja“ ne bi li se time široj hrvatskoj javnosti omogućio uvid u što cjelovitije podatke o poslijeratnom logoru Jasenovac. Urednici i izdavači spomenute knjige nismo te ne snosimo odgovornost za stavove drugih autora izrečene u toj knjizi.

    Posljednji napadi na nas zabilježeni su povodom prikazivanja filma Jakova Sedlara „Jasenovac – Istina“. G. Jakova Sedlara i ostale koji su radili na tom filmu ne poznajemo niti smo s njima ikada imali ikakav kontakt. O tome na čemu se temelji njihov rad potrebno je upitati onoga tko je to istraživanje proveo. G. Sedlar nije nas konzultirao niti je u svom dokumentarnom filmu iznio ključne dokumente i teze navedene u našem znanstvenom radu. Stoga smatramo nekorektnim isticanje naših imena i pozivanje na naš rad u filmu s kojima nama nije imao nikakve veze te se ograđujemo od određenih zaključaka iznesenih u filmu g. Sedlara. Ovim putem ističemo da naše stavove i znanstveni rad ne predstavlja niti jedna druga fizička ili pravna osoba, a svi upiti o našem radu trebaju biti upućeni isključivo nama.

    Što se tiče nedavno tiskanog pamfleta Slavka Goldsteina, teško da se on može nazvati polemičkom knjigom s obzirom da autor u njoj nama po običaju pripisuje navode koje nikada nismo napisali, a izvorne arhivske dokumente koje smo objavili naziva našim izmišljotinama. U privitku ovog priopćenja dostavljamo analizu Goldsteinovog „rada“ i usporedbu sa stvarnim činjenicama navedenima u našem znanstvenom radu koje je Goldstein, u potpunom očaju da sačuva kakvu takvu čast, prešutio ili ih je prenio na pogrešan način. Dokument se može naći i na internetu. O određenim ovim „propustima“ nakladničke kuće Fraktura i autora Slavka Goldsteina obaviješten je Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

    Zbog prenošenja Goldsteinovih stavova o našem radu i ignoriranja našeg odgovora Hrvatskom novinarskom društvu bit će prijavljeni svi mediji koji su u ovoj situaciji postupili izrazito neetički. Zbog nazivanja Stipe Pilića „medicinskim slučajem“ Hrvatskom novinarskom društvu već je ranije prijavljen novinar Slobodne Dalmacije Vladimir Matijanić, a u subotu 9. travnja radi iznošenja neistina o našem radu prijavljen je i novinar Ivica Đikić. Svi novinari, urednici i nakladničke kuće koje bez ikakve provjere naš rad budu nazivali laži, neistinom i falsifikatom također će biti prijavljeni nadležnim institucijama i po potrebi ćemo pokrenuti kaznene prijave. U tijeku je i podnošenje prijave protiv Ministarstva kulture. Od Ministarstva znanosti zatraženo je očitovanje o članku 1. Zakona o znanosti RH kojim se garantira sloboda znanstvenog istraživanja, a na koje do ovog trenutka nismo primili nikakav odgovor zbog čega ćemo se obratiti institucijama Europske unije.

    Ovim završavamo svaku daljnju raspravu s mitomanima koji zadojeni mržnjom i ideologijom nisu u stanju raspravljati argumentirano, već isključivo nasilnički te krijući se iza fasade tzv. intelektualaca i državnih institucija RH koje ih sustavno štite. Ostale, koji se još uvijek drže osnovne logike i načela da su dva plus dva ipak četiri, pozivamo na javnu raspravu u kojoj novim dokumentima i dokazima mogu dokazivati eventualne pogreške u našem radu. Uostalom, gdje i kada smo mi izjavili da smo objavili baš SVE?

    Naša prethodna priopćenja mogu se naći na web portalu Academia.edu gdje se također nalazi i odgovor Slavku Goldsteinu na 22 stranice pisane znanstvenim, ali i satiričko-publicističkim stilom koje također prilažemo uz ovo priopćenje.

    Mi, skretničari s partijske linije

    mr.sc. Blanka Matković, MPhil
    PhD Candidate
    Politics and International Studies
    University of Warwick
    United Kingdom

    Stipo Pilić, prof. povijesti
    O.Š. Kralja Tomislava
    Zagreb

  10. #10

    Default Osvrt na Goldsteinov pamflet „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“

    Knjigu „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“ u nakladi izdavačke kuće Fraktura većim dijelom je napisao Slavko Goldstein, a jedan članak o brojčanim žrtvama potpisuje njegov sin Ivo. Promocija knjige održana je 8. travnja 2016. u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu, a predstavili su je izdavač Sead Serdarević, novinar Ivica Đikić, dr.sc. Nataša Mataušić i autor Slavko Goldstein. Goldsteinu uzvraćamo znanstvenim argumentima i dokazima, no ovog puta pišemo satiričko-publicističkim stilom ne bismo li njemu i družini olakšali razumijevanje pročitanog.

    Već uvodni dio knjige ukazuje čime se autor zapravo bavi. To je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje je nakon odbijenice Ureda za Udruge grada Zagreba tek nakon deset mjeseci registrirano odlukom Ministarstva uprave Republike Hrvatske. U nemogućnosti javnog djelovanja Društvo je u međuvremenu otvorilo svoju mrežnu stranicu koja je uskoro postala prilično posjećena. Vrlo brzo po registraciji Društvo je krajem svibnja izdalo svoju prvu knjigu već objavljenih radova o tematici ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac i to pod naslovom „Jasenovački logori – istraživanja“.

    Prvo izdanje od 1000 primjeraka veoma brzo je rasprodano, pa je već u studenom uslijedilo drugo izdanje knjige u istom broju primjeraka. U knjizi su objavljena tri rada. Prvi je rad dr. Vladimira Horvata koji se općenito osvrnuo na problem istraživanja ratnog i poslijeratnog logora u Jasenovcu. U drugom radu novinar Igor Vukić fokusira se na jasenovački logor tijekom Drugog svjetskog rata. Oba rada objavljena su u obliku feljtona u Glasu Koncila 2013. i 2014. Rad mr. sc. Blanke Matković i Stipe Pilića „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen je u broju 56. Radova Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Sve ove podatke o tome gdje su objavljeni radovi autor Slavko Goldstein precizno ne navodi, osim što kaže kako su već bili objavljeni. Prešućivanje i krojenje informacija vlastitim škarama, umetanjima i podmetanjima dobro je poznati rad Slavka Goldsteina, komunističkih i neokomunističkih sličnih mu autora i suradnika od 1945. pa sve do danas. Razumljivo je zašto Goldstein osobito za posljednji rad ne navodi mjesto objavljivanja: umanjiti značaj i autora i rada, ali i ukloniti neispunjenu ambiciju i traumu njegova sina i njega osobno – neuspjeh ulaska među akademijine besmrtnike. Taj dio nas kao autore ne zanima. Ono što jest važno napomenuti da je taj rad zadovoljio uvjete i kriterije znanstvenog časopisa u kojem je objavljen. Goldstein je svojim postupkom podcijenio naš rad svrstavajući ga u red publicističkih radova, gdje njemu ni po čemu nije mjesto, no svojim stavom podcijenio je i kvalitetu i značaj izdanja HAZU.

    Drugo što Goldsteina u toj knjizi muči i čime se bavi su nastupi i promocija objavljene knjige. Čini se da je Goldstein, nakon što nije uspio zabraniti registraciju Društva, a potom knjigu te njezinu promociju i dobar prijem diljem Hrvatske, odlučio razračunati se s nama i našim radom kako on to najbolje zna i umije – političkim etiketiranjem i osobnim primjedbama. Razlažući „trostrukost“ Društva, Goldstein nam pokušava nametnuti negiranje genocida nad Romima, Židovima i Srbima, iako time dijeli žrtve po nacionalnosti i negira genocid nad Hrvatima. Očigledno je već iz uvoda kako po Goldsteinu ni svi zločini, a ni sve žrtve nisu iste, pa tako i oni koji se tom problematikom bave, istražuju i pišu.

    Iako su S. Goldstein i promotori njegovu knjigu nazvali polemičkom, njegov odnos, pristup iosvrt na naš rad mogu se opisati kao pamflet. Povjesničar teško izlazi na kraj s takvom vrstom rada, jer je svaki povijesni pristup, pogotovo ovako osjetljivoj i do sada opterećenoj tematici složen i težak i za medije i novine, kako to ovih dana reče dr. sc. Ivo Banac. Autor se našim radom bavi u poglavlju pod naslovom: Poslijeratni Jasenovac (72-85). U ovoj analizi osvrnut ćemo se samo na Goldsteinove navode i na njih još jednom odgovoriti argumentirano i dokazima. No, potrebno je napomenuti da je Goldstein u svom uratku ignorirao čitav niz izvornih arhivskih dokumenata na kojima počiva naš znanstveni rad. Iako se time ovdje nećemo baviti, ipak pozivamo sve zainteresirane da pročitaju taj rad u cijelosti. Rad se može naći na Internetu.

    Već u samom startu Goldstein dokazuje nešto čega u našem radu nema, a to je da mi govorimo i dokazujemo kako poslijeratnog logora u Jasenovcu nije uopće bilo. Potpuna inverzija, što nije neuobičajeno u njegovu načinu i stilu pisanja. Naravno, gotovo da ne citira naše dijelove teksta, a kada ih tobože citira čini to tako da tekst interpretira na svoj način, ili vadi jednu dvije, najviše tri riječi našeg teksta kojima potom dodaje svoje konstrukcije. Ovdje želimo pokazati i dokazati Goldsteina-konstruktora, što smo već dokazali u našem znanstvenom radu na primjeru njegove teorije o tzv. radnoj grupi Jasenovac. Iz svega je vidljivo da Goldstein nema pojma o povijesnim istraživanjima i metodama, ali ima o prešućivanju izmišljanjima i konstrukcijama.

    Jedna od riječi koju Goldstein koristi i u naslovu je mitomanija kojom nam želi poručiti da je njegov rad usmjeren na razbijanje svih mitova i mitomanije. Na žalost svi oni, kao i on, koji se ne koriste arhivskim izvorima i dokumentima, a služe pričama partizankama, nastavljaju mitomaniju, pojačavaju tragiku, a umanjuju istinu. Pa pogledajmo redom kako to radi Slavko Goldstein.

    Već na str. 72 Goldstein navodi kako su u Jasenovcu „od oko 500 kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Tko je sve palio i zapalio Jasenovac nije baš tako jednostavno kako navodi Goldstein, ali ovdje se nećemo time baviti jer imamo točan i jasan izvor i podatak za ukupan broj kuća i broj srušenih kuća u Jasenovcu. Ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130 (Državni arhiv u Sisku, f. 19, Narodni odbor kotara NOK Novska, kut. 62). Jasenovac je doista bio najrazrušenije naselje u kotaru Novska, ali ukupan broj svih razrušenih kuća iznosio je dakle 210, a ne 433 kako navodi Goldstein pozivajući se na postojeću literaturu. Što je Goldsteinu služilo kao izvor o tome nećemo ovdje, niti nas to zanima, ali napomenimo da u našem radu navodimo kako je pri raspodjeli cigle Jasenovac dobio manje cigle od velikog broja naselja koja su bila znatno manje porušena (Državni arhiv u Sisku, f. 19, Narodni odbor kotara Novska (NOK), kut.3, Kotarski građevinski aktiv, zapisnici – Zapisnik od 29.VII.1946.; Jasenovački logori – istraživanja, dalje: Jasenovački logori, 204-205). Na istoj stranici Goldstein nastavlja samo djelomično točnu priču o tome kako je u potpunosti bio razrušen i jasenovački logor, osim vanjskog zida. Demantira ga izvješće Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske na koje se poziva čak i Spomen područje Jasenovac na svojoj web stranici:

    „U izvješću Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske od 15. travnja navodi se da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom bila je sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada te obilježavanje i uređenje masovnih grobnica. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima.“

    Unatoč tome, Goldstein brani teoriju o potpuno razrušenom logoru jer mu je on „otporna točka“ za njegovu izmišljenu radnu grupu i naravno za nepostojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu. Daleko je važnije pitanje tko je, kada i zašto naredio uništavanje ostataka jasenovačkog logora nakon podnošenja ovog izvješća 1956. kojim su predložene mjere za njihovu zaštitu. Goldstein tvrdi da su ustaše minirale logor prilikom povlačenja, no istinu nikada nećemo saznati jer se netko pobrinuo da uništi sve materijalne dokaze.

    Daleko teža materijalna pogreška Slavka Goldsteina je navođenje Pane Peleše iz Kotarskog NOO Novska, navodno zaduženog za raspoređivanje cigle (Jasenovac, 3). Njegova tvrdnja temelji se na iskazima mještana Jasenovca koji su čuvaju u JUSP Jasenovac. No, ona nije bez razloga jer Goldstein s njim iz igre izbacuje Anatolija Avramova, upravnika zatočenika logora u Jasenovcu, a time i dokumente Narodnog odbora kotara Novska (Državni arhiv u Sisku, Narodni odbor kotara Novska, kut. 3). Ne isključujemo ni moguću ulogu nekoga Pane Peleša kojega navodi Goldstein, ali njegova uloga sasvim sigurno nije bila tolika kao ona nekolicine osoba koje prisustvovale sastanku u ljeto 1946. i potpisale Zapisnik prilikom prebrojavanja i raspodjele cigle. U tom dokumentu ističe se da su sastanku nazočili tajnik kotarskog NO-a Ferdo Košćuk, pročelnik Socijalnog zdravstvenog odsjeka Tome Zelačić, pročelnik Financijskog odsjeka Lončar Nikola i stručni građevinski referent Avramov Anatolij, poručnik upravnik zatočenika u Jasenovcu, jedan član Mjesnog NO-a Jasenovac Stevo Katušić, jedan član Mjesnog NO-a Uštica i član Kotarskog JNF-a Ante Šipuš (Državni arhiv u Sisku, f. 19, Narodni odbor kotara Novska, kut.3, Kotarski građevinski aktiv, zapisnici – Zapisnik od 1.VIII.1946.; Jasenovački logori, 204-205). Tijekom nekoliko godina našeg istraživačkog rada u Državnom arhivu u Sisku pregledali smo velik dio spomenutog fonda, no u njemu nismo pronašli Peleša. Da je dotični igrao znatniju ulogu u raspodjeli cigle, zasigurno bi bio spomenut u navedenim izvješćima Kotarskog NO Novska. Goldsteinu je potrebno uvođenje u igru nekih novih igrača da se čitatelji ne bi zamarali traganjem za što točnijom i preciznijom istinom.

    Goldstein nadalje tvrdi da je nova vlast dozvolila stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja (Jasenovac, 73). No, pronađeni dokumenti svjedoče o drugačijem tijeku događaja. O tome kako su mjesne vlasti vodile brigu o cigli u Logoru III. u Jasenovcu govori nam i zabilješka u urudžbenom zapisniku Mjesnog narodnog odbora Jasenovac kojom se zabranjuje izdavanje cigle iz bivšeg logora (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, uruč. zap. za 1946., br. 409.; Jasenovački logori, 206). Nakon toga, i to 13. svibnja 1946., mjesne vlasti upućuju upit ministarstvu može li se izvršiti razdioba cigle iz bivšeg logora. Na taj upit dobivaju odgovor 29., a proknjižuju ga 31. svibnja 1946. Isti dan daju se upute za izvoz materijala iz logora. Riječ je dakle o događajima u proljeće i ljeto 1946., a ne 1945. kako to uporno tvrdi Goldstein. Osim toga, Goldstein uporno ponavlja mantru o „premalo kuća koje su poslije ustaškog pustošenja ostale upotrebljive“, no kao što se vidljivo iz ranije spomenutog dokumenta Narodnog odbora kotara Novska, takvih je potpuno očuvanih kuća bilo 284, što je 58 % od ukupnog broja kuća u Jasenovcu.

    Goldstein za potvrdu svoje teze o razrušenosti i neuporabljivosti zgrada nudi izvješća raznih komisija za zločine okupatora i njihovih pomagača, te ponavlja već izrečenu misao autora jasenovačkog spomenika Bogdana Bogdanovića kako se tobože nitko iz komisija nije sjetio konzervirati ni jednu ruševinu kao historijski dokument, pa citira netočnu tvrdnju dr. sc. Nataše Mataušić kako je „do 1948. godine golemi logorski prostor bio pretvoren u ledinu“(Jasenovac, 73). Već navedeno Izvješće Konzervatorskog zavoda o tome daje posve drugu sliku i otkriva neistinitost tog veoma važnog podatka.

    Tek poslije dvije stranice takvog uvoda o stanju u Jasenovcu i na području logora, sjetio se S. Goldstein i nas. No, prvo se na više od pola stranice ponovo osvrće na rad dva prethodna autora (Horvat i Vukić) stavljajući nama u usta tvrdnju koju nikad i nigdje nismo izjavili da je „Jasenovac od 1941.-1945. bio sabirni i radni logor, a od 1945. koncentracijski i likvidacijski logor daleko većeg kapaciteta“ (Jasenovac, 74). Istina, Goldstein navodi da je riječ o tvrdnji dr. sc. Vladimira Horvata, no također ističe kako se te tvrdnje mi „pridržavamo“, što je netočno, svjesna izmišljotina i laž te nova inverzija i diverzija kojom naš rad S. Goldstein diskreditira i etiketira. Štoviše, spomenuti citati V. Horvata naveden je u dijelu rada u kojemu se kritički osvrćemo na dosadašnju literaturu i istraživanja ove problematike (Jasenovački logori, 154-176). Riječ je o tzv. pregledu literature odnosno tzv. literature review koji svugdje u svijetu predstavlja bitan dio svakog znanstvenog rada ili dizertacije. No, kako to pojasniti čovjeku s nedostatkom osnovnog poznavanja znanstvene metodologije?

    U daljnjem tekstu Goldstein nas tobože hvali kao marljive, a zapravo omalovažava i vrijeđa rezanjem (cut) i umetanjem (paste) pojedinih dijelova teksta sa stranica 176 i 153 knjige Jasenovački logori – istraživanja. U tom dijelu svog rada Goldstein nam u usta stavlja novu izmišljotinu da „do sada nitko nije uspio bez ikakve dvojbe potvrditi postojanje ovog logora (poslijeratnog – op.a.) na temelju arhivskih dokumenata“ jer „dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim ispravama“ (Jasenovac, 74).

    Goldstein time prvo citira dio rečenice kojom mi ističemo kako do sada nitko nije nedvojbeno dokazao postojanje logora na temelju arhivskih dokumenata, a koja u originalu glasu:

    „Važno je istaknuti da, unatoč značaju teze o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac, u posljednjih dvadesetak godina istraživači, uključujući i Jelku Smreke, čiji rezultati rada nikada nisu javno objavljeni, nisu se uspjeli odmaknuti od svjedočanstava koja omogućavaju dovoljno prostora manipulacijama. Štoviše, do ovog trenutka nitko nije uspio bez ikakve dvojbe potvrditi postojanje ovog logora na temelju arhivskih dokumenata.“ (Jasenovački logori, 175-176) Goldstein zatim kopira dio odlomka koji u cijelosti glasi ovako:

    „Dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila podkrijepljena nikakvim izvornim ispravama. Razlozi su nedostupno izvorno gradivo koje se uglavnom nalazi u Vojnom arhivu u Beogradu, ali i komoditet povjesničara i istraživača. Onom dijelu povjesničara koji nastavlja “borbenu tradiciju” jugoslavenske historiografije takvo stanje odgovara jer na taj način suvereno vlada temom, sadržajem, vremenom i prostorom. Kroz proteklih gotovo sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu, a da ne govorimo o možebitnom traženju izvornih arhivskih isprava u arhivima Republike Hrvatske.“ (Jasenovački logori, 153)

    Na ovaj način S. Goldstein od dijelova dviju rečenica sastavlja novu koju prezentira kao naše „priznanje“ da nema dokaza za postojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu. Takvom konstrukcijom pokazuje se odličnim i dostojnim učenikom Milovana Đilasa Đide i njegove škole Agitpropa koju je po svoj prilici prošao, usavršavao je i još je usavršava. Smisao i jedne i druge tvrdnje jeste da mi samo tvrdimo da nitko nije ni pokušao, niti objavio bilo kakve arhivske dokumente o postojanju poslijeratnog logora, te da je taj naš rad prvi takve vrste. Upravo je to istaknuto rečenicom koju Goldstein u potpunosti ignorira:

    „Svrha ovog rada je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti dosada pronađenim arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora.“ (Jasenovački logori, 154)

    Teško je zamisliti da je Goldsteinu ova rečenica nekako promaknula s obzirom da se ista nalazi u sažetku našeg rada objavljenom u Radovima (Radovi, 323). Stoga ćemo opet reći: kad bi Goldstein išta znao o znanstvenim metodama i imao ikakvog iskustva u objavljivanju znanstvenih radova u znanstvenim časopisima u svijetu, tada bi znao i to da je jedan od ciljeva sažetka (tzv. abstract) isticanje upravo svrhe rada zajedno s istraživačkim metodama na kojima on počiva.

    U pomanjkanju znanstvenih dokaza, Goldstein nastavlja s omalovažavanjem pa mr. sc. B. Matković naziva jednostavno Matkovićeva, što je kao takvo hrvatskom jeziku nepoznato i neprimjereno, a zapravo najčešće govori o spolnoj diskriminaciji. Ističe kako mi opisujemo zbivanja koja su i do sada opisivana, ali on nastavlja poznatu komunističko-antifašističku priču kako je „i u Hrvatskoj bilo ubojstava bez suda i sudovanja, iz osvetništva ili na osnovi neprovjerenih denuncijacija, bilo je hapšenja i likvidacija stvarnih ili samo osumnjičenih bivših ustaša i ustaških suradnika“ (Jasenovac, 74-75). Sve bi to bilo u redu da je to i bilo tako, no istina je posve drugačija. KPJ je tijekom cijelog rata stvarala dobro organiziranu mrežu svojih obavještajaca na terenu pod svojom kontrolom i onom pod vlašću neprijatelja. Tako dobro izgrađena mreža poslužila je za formiranje obavještajne službe pod nazivom Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) osnovane 13. svibnja 1944. Takvu jednu grupu činio je tzv. logorski komitet koji je 1944. poslao iz logora Jasenovac podatke o logoru, vojnim i materijalnim snagama, ali i zapovjednicima i vojnicima koje su smatrali zločincima i koje je trebalo likvidirati (Hrvatski državni arhiv, f. 1491, Odjeljenje zaštite naroda, sign. 2.32; Jasenovački logori, 176). KPJ, odnosno OZNA organizirano je djelovala na svim terenima te na temelju unaprijed pripremljenih popisa „narodnih neprijatelja“ privodila ljude i često ih istog dana likvidirala o čemu svjedoče brojni dokumenti. Riječ je o dobro smišljenom masovnom zločinu protiv većim dijelom civila, a manjim vojnika. Kasnije je isti obrazac u znatno masovnijem obliku primjenjivan nad ratnim zarobljenicima, najviše nad ustašama, ali i njemačkim, mađarskim, talijanskim vojnicima, te pripadnicima vojnih snaga Slovenije, Srbije i Crne Gore. Prema tome ne radi se ni o kakvim slučajnostima ili pojedinačnim zločinima motiviranima osvetom nego o zločinima koje je izvršenima u organizaciji KPJ. Ovom prilikom potrebno je napomenuti da u Hrvatskoj postoji jedan šarmantni zakon koji se zove Gospodin Kazneni i u čijem članku 325, stavak 4 lijepo i jasno piše da će se kaznom do tri godine zatvora kazniti onaj koji „javno odobrava, PORIČE ili ZNATNO UMANJUJE kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti…“. Pitanje Goldsteinu: poriče li on zločine protiv čovječnosti izvršene u Jasenovcu od svibnja 1945. ili ih „samo“ želi umanjiti? Neka o ovome dobro razmisli jer na sudu će njegova obrana ipak morati predočiti dokaze da je izvorno arhivsko gradivo najobičnija laž.

    U daljnjem tekstu S. Goldstein ide još dalje i još gore po sebe i svoju stručnost u povijesti. Tako navodi da „nema izvornih dokumenata, ali ima očevidaca koji tvrde da je tim područjem prošla jedna, a možda i više kolona zarobljenika na Križnom putu i da je nad dijelom jedne kolone izvršena grupna likvidacija oko ušća rijeke Trebež u Savu, nedaleko Jasenovca“ (Jasenovac, 75). Osim toga, iz samo njemu znanog razloga i bez ikakvog obrazloženja Goldstein prednost daje iskazu svjedoka ističući pritom da izjavu jednog od njih „s rezervom prima čak i gorljiva fabulatorka Ljubica Štefan“ (Jasenovac, 75). Ovdje se Goldstein ponovo podrugljivo osvrće na jednu drugu ženu koja je istraživala ovu problematiku, a koja je za razliku od Slavka Goldsteina diplomirala i koja je za zasluge prema njegovom narodu dobila priznanje Pravednik među narodima. Goldstein u svojim naumima ide još jedan korak dalje, pa iako piše osvrt na naš rad, ustvari namjerno izostavlja Izvješće javnog tužitelja II. Jugoslavenske armije Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske od 11. srpnja 1945. na koje smo se u tom radu pozvali, a u kojemu se navodi da je

    “od Siska preko Jasenovca do Novske praćena od straže Komande mjesta Sisak 900 zarobljenih domobrana i da je kod jarka Muratovica u blizini Jasenovca nađeno 5 ubijenih od kojih je jedan bio zaklan drugom razbijena lubanja. Isto po ovoj točci nije ništa pozitivno utvrđeno do sada. Izvid će se ponovo vršiti” (Hrvatski državni arhiv, f. 421, Javno tužiteljstvo Narodne/Socijalistike Republike Hrvatske, kut. 92, Izvještaj o stanju u logorima…; Radovi, 357; Jasenovački logori, 186).

    Želi li nam Goldstein reći da je on bolje upoznat s događajima u okolici Jasenovca u srpnja od II. Jugoslavenske armije i MUP-a, i ako je to zaista tako, može li objasniti što je on u tim trenucima radio i gdje je bio? Ponavljamo još jednom: Goldstein tvrdi da izvornih dokumenata o kolonama križnog puta preko Jasenovca NEMA.

    U Goldsteinovom tekstu o tzv. radnoj grupi Jasenovac, objavljenom 2003., Goldsteinovu teoriju o jednoj koloni Križnog puta koja je eto samo prenoćila u Jasenovcu trebao je svojim svjedočenjem „pojačati“ Goldsteinov krunski svjedok Mirko Šimunjak koji je prema vlastitom iskazu u Jasenovcu boravio od travnja 1946. do svibnja 1947. (JUSP Jasenovac. Izjava Mirka Šimunjaka dana kustosici Jelki Smreki 7.IV.2000. u Puski, Luka, Zaprešić, s vlastoručnim potpisom). Moramo se ponovo pitati kada je to Šimunjak bio u logoru u Jasenovcu: 1945. ili 1946. ili 1947.? Ili su se kolone Križnog puta kretale po Hrvatskoj godinama nakon završetka rata? Toliko o vjerodostojnosti svjedoka na čijem svjedočanstvu počiva čitava Goldsteinova teorija o tzv. radnoj grupi Jasenovac. Mirko Šimunjak bio bi jednostavan zalogaj čak i za najlošijeg odvjetnika ili tužitelja. Zanimljivo je to da Goldstein u svojoj knjizi napada druge svjedoke, no uopće ne spominje svog krunskog svjedoka shvativši valjda da ga je upravo on pretvorio u običnog fabulatora.

    Goldstein nastavlja raspravu o demontiranju električne centrale i drugih uređaja te njihovo odnošenje iz Jasenovca. Postavlja se pitanje na temelju čega Goldstein izvodi zaključak o demontiranju električne centrale ako je ista stavljena u pogon početkom listopada 1945. o čemu svjedoči zabilješka urudžbenog zapisnika Mjesnog narodnog odbora Jasenovac od 1. 10. iste godine (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u. z. za 1945., 511; Jasenovački logori, 186). Ili Goldstein ipak zna nešto što Mjesni narodni odbor Jasenovac nije znao?

    Goldstein dalje navodi kako je “u nedalekom selu Bročice od svibnja do kolovoza 1945. postojao privremeni logor za zarobljene pripadnike oružanih snaga NDH-a” (Logor, 178). No, ono što Goldstein ne ističe je dokument o logoru Bročice na koji se ustvari poziva, a u kojemu se nigdje ne navodi točno vrijeme postojanja tog logora, niti se navodi bilo koji drugi izvor koji bi potvrdio vrijeme postojanja toga logora (Hrvatski državni arhiv, f.1809, Oblasni komitet KPH-a Slavonije, kut. 1; Radovi, 353; Jasenovački logori, 180).

    Goldstein ne odustaje ni od svoje priče o logoru Viktorovac kod Siska kao „regrutnom središtu“ ratnih zarobljenika za radove u Jasenovcu. Ovdje dodaje da su u Jasenovac dolazili i zatočenici iz Stare Gradiške (Jasenovac, 75-76), što jeste točno, ali je točno i to da su i ostajali u Jasenovcu, te samim time boravili u logoru. Zatočenici su međutim dolazili iz raznih mjesta, što mi u našem radu i dokumentiramo. Npr. Ivan Križanović dolazi iz Osijeka (Državni arhivu Sisku, f. 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kut.9, Stup 251 – 46.). Time pada u vodu Goldsteinova priča o zatočenicima ili iz Viktorovca ili iz Stare Gradiške. Možda će on u sljedećem radu priznati i Osijek, ali naravno kao sporadičan i pojedinačan, pa prema tome nebitan za funkcioniranje u logoru u Jasenovcu.

    Sada slijedi ključni dio Goldsteinova negacionizma „središta svih [naših] nagađanja“ da se „poslijeratni logor u Jasenovcu nalazio baš na mjestu bivšeg ustaškog Logora III, da se naprosto radilo o kontinuitetu, o istome logoru koji je samo promijenio političku vlast i sastav logoraša“ (Jasenovac, 76). Zatim nas podučava kako smo mogli dokazati komunističke zločine u Staroj Gradiški, Sisku i Požegi „i na priličnom broju drugih mjesta, ali nikako s jasenovačkim logorom III. Kontinuitet tog logora naprosto nije bio moguć. Trebalo bi mnogo mjeseci napornog rada i velikih troškova da bi se ruševine na golemom prostoru bar donekle očistile, nove nastambe podigle, infrastruktura osposobila, a to nitko nije ni mislio poduzeti“ (Jasenovac, 76). Gdje je pročitao da je „središte svih [naših] nagađanja“ samo Logor III. u Jasenovcu to Goldstein ne navodi, ili bolje ne citira. I mi ne govorimo samo o jednom logoru, nego o sustavu logora, a to je ono što Goldstein i ne spominje u svome pamfletu. I g-dine Goldstein, mi ne nagađamo, mi iznosimo činjenice na osnovi izvornih arhivskih dokumenata. S druge strane, Vi pogađate i gađate kako biste druge diskvalificirali. Najvažniji je dio onaj u kojem nas podučava da bismo trebali ići tražiti logore svuda po Hrvatskoj (vjerojatno i Jugoslaviji), ali „nikako“ u Logoru III. Šteta po Goldsteina da je doba poslušnika odavno završilo, pa se stoga usudimo i ukazivati i pokazivati na većem broju lokacija u Jasenovcu. A za to nam služe upravo Vaši svjedoci Franjo Cvrtila i Mirko Šimunjak čije iskaze Vi ponovo ne iznosite i prešućujete, iako ste još 2003. obećali javno ih objaviti. Naravno tu su i dokumenti koji o tome govore, samo ih Goldstein „umješno“ prešućuje. Ako želi polemizirati, neka se osvrne na te dokumente i iskaze i neka njih pobija (Radovi, 352-362, 364-378). Na kraju Goldstein ističe kako bi za obnovu zgrada u jasenovačkom logoru trebalo puno „mjeseci napornog rada i veliki troškovi“ (Jasenovac, 76). A što su drugo logoraši nego besplatna (robovska) radna snaga? Što se tiče skupoće, Goldstein nam pokušava nametnuti današnje vrijeme kao mjerilo za investicije. Ipak, radi se o vremenu u kojem se sve nalazilo u i oko Jasenovca i sve se moglo jeftino, brzo i lako obnoviti, tako da taj Goldsteinov argument ne može opstati.

    Goldstein nadalje navodi da je „bilo i drugih, još jačih razloga zbog kojih partizanskokomunistička vlast nije ni pomišljala na obnovu jasenovačkog logora“, no po vodećem hrvatskom vidovnjaku mi to nismo mogli „ni naslutiti ili smišljeno ne spominjemo“ (Jasenovac, 76). Krivnja je naših roditelja koji nas nisu obdarili britkim umom i oštrim jezikom jednog Goldsteina. Goldstein se zatim poziva na „vjerodostojne“ brošure komunističko-partizanskog tiska izišle iz agitpropovske tvornice KPJ, a u pomoć priziva i nadbiskupa Stepinca (Jasenovac, 77). Osnovni problem jest „ustaško zlo“ koje je, kako začudo priznaje i sam Goldstein, „zauzimalo centralno mjesto u protuustaškoj propagandi“ (Jasenovac, 77). Stoga ćemo ovdje još jednom reći: kakav znanstvenik temelji svoje zaključke na brošurama za koje sam priznaje da su propaganda??? To doista može uraditi samo poručnik Jugoslavenske armije britkog uma i oštrog jezika Slavko Goldstein. „Ustaško zlo“ nije zauzimalo samo središnje mjesto u protuustaškoj propagandi, nego i sudstvu, ali se krilo i u razlozima i opravdanjima za poslijeratne likvidacije i represiju. U svemu tome sudjeluje i S. Goldstein sve do danas, kao i dio političkih elita. U daljnjem dijelu Goldstein ipak koristi nešto jače izvore i to Zapisnike Politbiroa CK KPH-a iz 1945. u kojima se navodi da je komunistima glavni problem taj što narod kaže da su „isti kao ustaše“ (Jasenovac, 77). I onda nastavlja citirati: „nepravilni postupci prema domobranima“, „zlostavljanja u logorima“ i „greške koje momentalno štetno djeluju na političke prilike“ (Jasenovac, 77-78). S. Goldstein, kao i njegovi učitelji, posebno izdvaja i naglašava nekakvo ustaško zlo ili zlo NDH-a. Može li se zlo uopće kategorizirati i govoriti o ustaškom, komunističkom i drugom zlu? Ili je zlo zlo, a zadatak povjesničara i istraživača povijesti da sine ira et studio utvrdi sve činjenice oko njega umjesto da traži nekakva opravdanja za jedno zlo ili uzroke jednoga zla u drugome? Potom se oslanja na svoje vođe i ideologe milostive J. B. Tita, V. Bakarića i E. Kardelja, pa eto oni su razgovarali i kao posljedica tih razgovora proglašena je amnestija 3. kolovoza 1945. (Jasenovac,78). Znači li to g-dine Goldstein da je ta amnestija riješila sve probleme i da poslije nje nije bilo nikakvih zločina komunističkog režima? Ako je doista tako, što Goldsteinov krunski svjedok Mirko Šimunjak radi u Jasenovcu 1946. i 1947. i to kao „poručnik OZN-e Vlade Republike Hrvatske?“ (Jasenovački logori, 194)? Časti logoraše čevapima i pivom? Zar ove riječi doista dolaze od čovjeka koji tvrdi da „usprkos jakim protudokazima i logici, Stipo Pilić i Blanka Matković ne odustaju od jalovih nastojanja da konstruiraju poslijeratni nastavak ustaškog Logora III. u komunističkoj transformaciji“ (Jasenovac, 78). Tobože mu je teško razumjeti (ali hoće na drugom mjestu) našu „zaslijepljenost“ i „fanatiziranu želju za relativizacijom ustaškog logora i zločinačkog karaktera ustaške NDH“. Može li se g-dine Goldstein ikakav zločin relativizirati, bio on ustaški i NDH, bio on to komunistički, jugoslavenski, hrvatski? G-dine Goldstein mi ne konstruiramo, to činite upravo Vi, ne relativiziramo i to činite Vi, a tko „fanatizira“ može se vidjeti u ovoj analizi. Mi pišemo o poslijeratnom logoru Jasenovac na osnovi dokumenata (te štoviše, uopće ne raspravljamo o ratnom logoru Jasenovac i karakteru NDH, što nam Goldstein uporno podmeće), dok se Goldsteinovi dokumenti u svim njegovim radovima mogu pobrojati na prste. Dva su razloga za to. Prvo, Goldstein tvrdi da dokumenata nema, a to nije točno, što mi i ovdje pokazujemo i dokazujemo. Drugo, u pisanju znanstvenog rada iz povijesti neophodno je zadovoljiti dva preduvjeta: a) koturati se po arhivima i ondje grijati stolicu, i b) poznavati znanstvenu metodologiju. Poručniku Jugoslavenske armije i maturantu karlovačke gimnazije nedostaju oba, pa je stoga lakše pogledati u kristalnu kuglu. Tako mi po Goldsteinu „skupljamo indicije“ za koje vjerujemo da „ipak ukazuju da se nešto i poslije rata zbivalo na prostoru bivšeg Logora III, iako nitko od njih [svjedoka] ne tvrdi da je više od radnog dana boravio u logoru ili tu prespavao“ (Jasenovac, 78). Ponovo podsjećamo Goldsteina, mi se ustvari služimo osjetilom vida i čitamo izvorne arhivske dokumente iako treba reći i to da bi čak i indicija imala veći značaj od Goldsteinovih agitpropovskih priča iz davnina.

    U bježanju od Babaroge dokumenata i izvora, S. Goldstein pripisuje nam da „neke incidente koji su se zaista dogodili u Staroj Gradiški ili u mjestu Jasenovac autori Pilić i Matkovićeva drže da su se događali ili bar mogli dogoditi i u poslijeratnom jasenovačkom logoru pod partizansko-komunističkom upravom“ (Jasenovac, 78-79). Ne znamo na koje „incidente“ misli S. Goldstein jer to po običaju ne navodi i ne citira, ali mogla bi biti riječ o ubojstvima iz 1946. i to ubojstvu nedužnog svinjara Vladimira Trivunčića u studenom 1946. te likvidaciji na smrt osuđenih policijskih detektiva Marka Radića i Josipa Batarela ranije te godine. O ubojstvu pišu i Alojz Buljan i Franjo Horvat u knjizi koju sam Goldstein ističe kao dobru, ali i mi. Iako se čini da je ovo ubojstvo, još k tome Srbina, incident, spisi nas dovode u sumnju, jer nigdje nema imena ubojica, a o presudama istima nema nigdje ni riječi. Trivunčić, koji je eto preživio „ustaško zlo“, ubijen je od strane pripadnika Jugoslavenske armije pred ulazom u logor u Jasenovcu. Što rade čuvari-vojnici na ulaznim vratima logora? Čuvaju ruševine od „opasnih“ jasenovačkih svinjara? Pa tko će Vam u to vjerovati, neka vjeruje.

    Puno je čišći i jasniji slučaj policijskih detektiva Marka Radića i Josipa Batarela koji su streljani u Jasenovcu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Spis o njihovoj likvidaciji očuvan je nigdje drugdje nego u Bibliji zločina Drugoga svjetskog rata, u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ), što Goldstein ni slučajno ne spominje kao mogući incident (Hrvatski državni arhiv, f. 306, ZKRZ, kut. 379, Zh: 28326 i 28327; MNO Jasenovac, urudžbeni zapisnik 1946. br.913; Jasenovački logori, 208-209). Kao što su partizansko-komunistička ubojstva „greške“, tako su sudski dokumenti „incidenti“. Tako postupa Goldstein, ali na žalost tako postupaju i hrvatske ustanove: JUSP Jasenovac, Ministarstvo kulture RH i Ured predsjednice RH. Svi oni to preskaču, šute o tome i dopuštaju da netočnosti i neistina obmanjuju građane ove zemlje. Jer isti su ovi ljudi (Radić i Batarelo) uneseni u popis žrtava ustaškog logora u knjizi Jelke Smreke i Đorđa Mihovilovića Poimenični popis žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941. – 1945 (Spomen područje Jasenovac, Jasenovac, 2007.,175 i 1361). To je samo jedna od najgrubljih netočnosti na koje mi već više od godinu i pol ukazujemo nadležnim institucijama, ali one uporno i hrabro šute baš kao i poručnik Goldstein. Je li to relativizacija ustaških zločina? Ako jeste, mi je prihvaćamo, ali budući je dokumentirana istina, od nje ne odstupamo. U „čudnoj zaslijepljenosti“ koju Goldstein uporno pripisuje nama (Jasenovac, 79) svinjara Vladimira Trivunčića pred vratima jasenovačkog logora valjda otimaju vanzemaljci koji su se potom srušili kod Roswella.

    Slavko Goldstein se dalje čudi zašto nema nikakvih svjedočenja mještana Jasenovca o poslijeratnom jasenovačkom logoru i zašto si nismo takvo pitanje postavili. Pa, ustvari, mi smo takvo pitanje doista postavili, a odgovor i pronašli. Kome iz Jasenovca bi palo na pamet da svjedoči nakon što je šumar Matija Mačković završio u zatvoru i osuđen na osam godina zatvora samo zato što je u lipnju 1945. prijavio plutajuće leševe u Savi, a što je čovjeku bila moralna i zakonska obveza? Zar se tako nagrađuju oni koji narodnim vlastima prijavljuju leševe žrtava fašističkog terora koje bi upravo te vlasti trebale dostojno pokopati? Ili je ipak bila riječ o leševima nekog drugog?

    Potom Goldstein čini još jedan potez očajnika ističući brojno stanje u logorima od 12. srpnja upućeno „načelniku OZN-e Aleksandru Rankoviću i Ministarstvu narodne obrane DF Jugoslavije“ i navodi kako se u tom izvješću nigdje ne navodi logor u Jasenovcu, a mi se kao „zanosimo“ iznošenjem podataka (Jasenovac, 79). A što bismo trebali iznositi, nego podatke? Izmišljotine i konstrukcije koje S. Goldstein servira hrvatskoj javnosti cut-copypaste metodom? On ovdje jednostavno izbacuje čak i ono što je pisao u prvom radu (Logori, 178), jer ga ti izvori demantiraju te potvrđuju jedan od poslijeratnih logora u Jasenovcu. Dok u radu iz 2003. ne navodi točan naziv fonda, S. Goldstein ga ovdje namjerno ispušta, ali mu dodaje onaj u kojem se ne spominje logor u Jasenovcu. Dokument koji govori o logoru u Jasenovcu nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, Zbirka Narodnooslobodilačke vojske i Pokreta oslobođenja Jugoslavije, kut. 11, sign. NOV-13/1547, a Izvješće Dimitrija Georgijevića, opunomoćenika za OZN-u za Jugoslaviju general lajtnantu Aleksandru Rankoviću načelniku OZN-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije, u zbirkama dokumenata Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti (Sl. Brod, 2005, 198-205; Isto, Slavonija, Srijem i Baranja, 275-282). Točno je da se u tom dokumentu ne spominje Jasenovac, ali se spominje u dokumentu Zbirke NOV i POJ kao dio logora Nova Gradiška. O čemu se točno radi detaljno smo analizirali u našem radu (Jasenovački logori, str. 187-188). Iz tih je podataka jasno da niža administrativnoteritorijalna i vojna organizacija proslijedila detaljnije podatke, uključujući i one o logoru u Jasenovcu, a viša sve podatke svela na logor Nova Gradiška. Ovdje se postavlja pitanje čita li i kako čita taj naš rad S. Goldstein? Čini se da on od svojih već postavljenih teza i konstrukcija i ne vidi što piše, a nije isključeno da to i ne razumije, no to ga ne opravdava. Što se tiče ostalih naših „nagađanja“, kako to kaže S. Goldstein, moramo napomenuti da na ovom stupnju posjedovanja izvornih dokumenata jednostavno nema potrebe da izmišljamo i konstruiramo kako to čini gotovo svuda S. Goldstein.

    Ipak S. Goldstein nalazi spasonosno rješenje za negiranje cijeloga našeg rada u dokumentu koji smo objavili i mi i dr. sc. Vladimir Horvat, a čiji se izvornik čuva u Hrvatskom državnom arhivu (Hrvatski državni arhiv, f. 1801, Razne osobe XIX. i XX. stoljeća, kut. 54, kalendardnevnik za 1946.). Goldstein se ovdje iskazuje kao naročito dobar stručnjak za dokumente (unatoč tome što izvorne dokumente na koje se pozivamo uredno preskače kao da ih nikada nije ni primjetio), pa i ovaj dokument proglašava falsifikatom samo na osnovi prijepisa u dva različita rada (Jasenovac, 80). No nije to prvi puta. Tako je S. Goldstein na međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu 2009. u Banja Luci sa svojim sinom Ivom i ostalom bratijom „braneći“ ustaše proglasio poznati Prnjatovićev izvještaj Komesarijatu za izbjeglice falsifikatom, a da ga nije ni vidio. No, u ovom slučaju neobično je i to što je taj kalendar i S. Goldstein koristio u svome radu iz 2003. (Logori, 179). Tada, pa i 2011. nije mu smetao. Sada kada je shvatio da istina o poslijeratnom logoru postaje sve čišća i jasnija, odlučio se likvidirati i kalendar-dnevnik i dr. sc. Vladimira Horvata (za čiji prijepis i rad ne odgovaramo) te naravno „zaslijepljene“ Pilića i Matković. No, moramo Vas razočarati, g. Goldstein. Kao što oni skloniji znanstvenom aparatu mogu primjetiti u našem radu, naši zaključci temelje se prvenstvo na SLUŽBENIM DOKUMENTIMA JUGOSLAVENSKE PROVENIJENCIJE. Ne „ustaškim“ ili emigrantskim dokumentima, ne rekla-kazala iskazima, već dokumentima ondašnjih vlasti. Shvaća li to uopće Slavko Goldstein? Kalendar-dnevnik Matije Helmana samo je jedan od brojnih zapisanih iskaza svjedoka, i to privatni dnevnik koji može dopuniti i obogatiti neki sadržaj. U najgorem slučaju, taj je dnevnik jednako vrijedan koliko i navodi drugih svjedoka, naročito u situaciji u kojoj nitko ne garantira je li dnevnik nastao u navedenim datumima ili je riječ o naknadno unesenim bilješkama čija preciznost ovisi o ljudskoj memoriji. Goldsteinu bi pametnije bilo da je zasukao rukave i „našao“ neki novi dokument o „radnoj grupi“ te nam tako pokazao i dokazao njezino postojanje. Ovako, žali Bože papira, jer mu je za „trla baba lan da joj prođe dan“ prikaz tog dnevnika trebalo nekoliko stranica na kojima je ostao dosljedan svome ignoriranju arhivskih dokumenata, uvida u njih, potom analize i donošenja konačnog suda. No, povijesne metode nisu Goldsteinove metode koje se mogu svesti na jednu jugoslavensku dječju pjesmu: „kuće su od čokolade, prozori su od marmelade, TAMO SVATKO RADI ONO ŠTO HOĆE, TAMO RASTE SVAKO VOĆE“.

    Zbog čitatelja koji nisu bili u prilici pročitati naš rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru ili knjizi „Jasenovački logori-istraživanja“, ovdje ćemo se kratko osvrnuti na naš „sporni“ prijepis Helmanova dnevnika. Goldstein navodi da S. Pilić i B. Matković „naivno preuzimaju falsificirani dokument i objavlju ga uz obilje pohvalnih komentara“ (Jasenovac, 83). Zašto S. Goldstein ne navodi barem jedan od tih pohvalnih komentara? Zato što toga nema. On misli da će svi njemu povjerovati jer je tako napisao, a on će se konačno zauvijek riješiti Pilića i Matković. A istina je da odmah na početku dijela rada o tom dnevniku navodimo „Helman je vodio dnevnik u malom džepnom kalendaru za 1946. godinu u koji je unosio ono što je smatrao najbitnijim, ali i ono što je autocenzurom mislio da može proći u mogućim pretresima“ (Jasenovački logori, 202). Štoviše, također ističemo da je prema ovom dnevniku Helman u Jasenovcu boravio svega desetak dana te se u detaljnoj analizi osvrćemo upravo na one navode u dnevniku na temelju kojih se mogu postaviti daljnja pitanja, a na koja Helman ne daje nikakve odgovore. Helman na primjer navodi da su 2. lipnja 1946. izvršeni izvidi vanjskog zida logora, no ne otkriva ništa više o tome zbog čega se s opravdanjem pitamo zbog čega je to učinjeno (Jasenovački logori, 203). Uostalom, zar nismo evoluirali i razvili mozak da bismo postavljali pitanja i napredovali od onog trenutka kad su naši preci otkrili vatru? U 21. stoljeću, kad se čovjek priprema za let na Mars, smatrali smo da ovu poantu nećemo uopće trebati objašnjavati.

    Goldstein iznosi optužbu kako smo na tri mjesta izbacili dijelove „dovoz materijala iz logora Jasenovac“ koje po njemu pobijaju glavnu ideju knjige Jasenovački logori – istraživanja (Jasenovac, 83). I ovdje se postavlja pitanje čita li uopće Goldstein radove na koje se osvrće. Jer, ukoliko je pročitao izvornik našeg rada u zadarskim Radovima, trebao je svakako primjetiti dva druga dokumenta na stranicama 363 i 374 te bilješke 219 i 259. Da je Goldstein to učinio, vidio bi da „falsifikatori“ Pilić i Matković ustvari objavljuju dva izvorna dokumenta koja se odnose na „sporni“ dovoz materijala iz logora. Pa pogledajmo sada prijepise tih dokumenata u knjizi Jasenovački logori:

    „Da mjesnim vlastima nije bilo svejedno što se događa u logoru govori nam zabilješka od 26. veljače u urudžbenom zapisniku prema kojoj je iznošenje materijala iz logora zabranjeno“. (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u.z. za 1946., br. 347; Jasenovački logori, 192)

    „O tome kako su mjesne vlasti vodile brigu o cigli u Logoru III. u Jasenovcu govori nam i zabilješka u uručbenom zapisniku koja zabranjuje izdavanje cigle iz bivšeg logora. Jasno je da je vlastima bilo iznimno važno da pri raspodjeli vlada red. Mjesne vlasti upućuju 13. svibnja 1946. upit istom ministarstvu može li se izvršiti razdioba cigle iz bivšeg logora. Na taj upit dobivaju odgovor 29., a proknjižuju ga 31. svibnja 1946. Isti dan, a vjerojatno po dogovorenim uputama od 15. svibnja 1946. daju se upute za izvoz materijala iz logora. Ove zabilješke i gornji dokumenti Narodnog odbora kotara Novska dovoljno govore o jasnoj organizaciji iznošenja i podjele materijala i cigle iz Logora III.“ (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u. z. 1946., br. 409; Jasenovački logori, 20)

    Čita li Goldstein onaj podcrtani dio? Tko to uklanja „nepoćudne“ sintagme o kojima priča Goldstein? Štoviše, Goldstein očito pri ruci nije ni imao originalni dokument jer da jest tada bi znao da u njemu ne piše „dovođenje materijala iz logora“, kako on to navodi, već „dovoz materijala iz logora“. Goldsteinova sintagma čak i nije u duhu hrvatskog jezika jer materijal se dovozi, a ne dovodi. Da je Goldstein malo bolje pogledao, primjetio bi bio čak i naš podnaslov na stranici 203 koji glasi Sustavno odnošenje cigle iz bivšeg logora, a isto poglavlje odnosi se upravo na razdoblje kada je ondje bio Helman. A da je Goldsteinu poimanje znanstvenih metoda jača strana, tada bi shvatio i to da su službeni dokumenti koje citiramo od većeg značaja od svjedočanstva ili dnevnika, zbog čega im je u našem radu dano prvenstvo, naročito zbog dužine rada i ograničenog prostora u časopisu u kojemu je objavljen.

    Da Goldstein ima ikakvog iskustva u objavljivanju svojih „radova“ u znanstvenim časopisima, tada bi mu bilo poznata ograničenja u dužini teksta kojima svi radovi podliježu, pa bi stoga zaključio zašto je Helmanov dnevnik citiran u skraćenom obliku i s onim dijelovima koji nam otkrivaju nove ili nadopunjavaju postojeće podatke? Čemu uopće raspravljati o dovozu materijala zapisanom u dnevniku kad postoje službeni dokumenti koji svjedoče o istom i koji su u radu ne samo navedeni već i istaknuti u podnaslovu? Goldsteinovu teoriju da dovoz materijala iz logora „dokazuje“ da ondje više nije mogao postojati logor demantiraju dokumenti iz srpnja i kolovoza 1946. s imenom Anatolija Avramova na kojeg se Goldstein uopće ne osvrće jer jednostavno ne zna što bi s tim podatkom uradio.

    Goldstein također ističe kako „falsifikatori“ u nadnevku od 4. VI. nisu izostavili drugi “sporni” detalj o „rešetkama na prozorima osuđeničke nastambe“, jer , kako zaključuje Goldstein, „autor krivotvorine ne zna da ni to ništa ne govori o navodnom poslijeratnom logoru Jasenovac“ (Jasenovac, 83). Goldsteinova logika grabi još većim koracima, pa autor insinuira da se u poratnom logoru nije gradio zatvor jer ga nisu imale ni ustaše, te zaključuje da za to nije ni bilo potrebe s obzirom da su u mjestu Jasenovac postojale milicijska stanica i priručni zatvor (Jasenovac, 83-84). Želi li nam Goldstein reći da su komunisti, toliko odani ustaškim načelima, odlučili u logoru Jasenovac NE IMATI ZATVOR jer ga eto, nisu imale ni ustaše, pa čemu onda narušavati tradiciju? Vratimo se ovdje korak natrag i pogledajno zapis iz dnevnika na koji se Goldstein poziva: „rešetke na prozorima OSUĐENIČKE nastambe“.

    Vidi li itko, osim Goldsteina, igdje riječ ZATVOR? Riječ „osuđenik“ koristi se u hrvatskom jeziku za osobu za koju je sudskim postupkom utvrđeno da je kriva za kazneno djelo. Imenica je to koju Helman upisuje u svoj dnevnik 4. lipnja 1946. Pa pogledajmo dokument Odsjeka unutrašnjih poslova pri Kotarskom Narodnom odboru Sisak, broj 3407/46 od 6. rujna 1946. u kojemu se navodi da je Đuro Lavrnja iz Galdova izdržao kaznu prisilnog rada od 24. lipnja do 28. kolovoza 1946. u ZAVODU ZA PRISILNI RAD JASENOVAC (opširnije o Lavrnji vidjeti u Državnom arhivu u Sisku, fond 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kutija 5). Osvrnimo se ovdje i na Zapisnik o saslušanju UDB-e za okrug Baniju u kojemu „isljednik“ pita Ivana Križanovića „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“, a Križanović mu odgovara „dogovorili smo se na tavanu naše NASTAMBE“. Riječ je o bijegu nekoliko zatvorenika potkraj kolovoza 1946. (Državni arhiv u Sisku, f. 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kut.9, Stup 251 – 46., Jasenovački logori, 208). U svakom slučaju, ovdje nije riječ o zatvoru ili nekakvoj „radnoj grupi“, kako to želi nametnuti Goldstein u očajničkoj pokušaju diskreditacije, već o Zavodu za prisilni rad ili Logoru, kako ga različite jugoslavenske institucije nazivaju u ljeto 1946., a kojeg Goldstein svrstava u „sferu moderne političke mitologije“ (Jasenovac, 84).

    Recimo još i to da je naš znanstveni rad napisan na točno 90 stranica, a osvrt na dnevnik Matije Helmana nalazi se na svega jednoj i po stranici. Istovremeno se Goldsteinov osvrt na poslijeratni logor Jasenovac nalazi na točno 20 stranica od čega je čak pet stranica posvećeno upravo ovom „spornom“ dnevniku. Pitanje koje se ovdje postavlja jest: čiji se zaključci temelje na svjedočanstvu ovog pojednica? Naši ili Goldsteinovi? Ovo nije čak ni retoričko pitanje, već isključivo matematičko.

    Goldstein završava poglavlje podukom o „bezbolnim starim mitovima“ i „suvremenim mitovima koji služe aktualnoj politici“ (Jasenovac, 84). „Za sadržaj te mitologije nema dokaza“, a „suvremeni mitovi služe aktualnoj politici“, navodi Goldstein unatoč obilju citiranih dokumenata, pa „mit“ o poslijeratnom logoru Jasenovac podcjenjivački uspoređuje s mitom o junaštvu Miloša Obilića. Trebamo li uopće još jednom reći: Gospodin Kazneni, članak 325. i zatvorska kazna kojom se kažnjava poricanje zločina protiv čovječnosti!

    Tako smo u ovom poglavlju zahvaljujući S. Goldsteinu saznali da smo „ žrtve manipulacije“, ali i „sukrivci u svojoj ideološkoj opsjednutosti“ koji „uporno traže dokaze za nepostojeće, a sami priznaju da dokaza nema“ (Jasenovac, 84-85). Goldstein je poput Trnoružice prespavao 88.5 stranica našeg rada (izuzevši osvrta na Helmanov dnevnik) te mu ni dobronamjerni prijatelji nisu pojasnili da smo mi dokaze za „nepostojeće“ već pronašli. Dio njih, kao odgovor na Goldsteinom pamflet, ovdje smo prezentirali, a ostatak se može pročitati u knjizi Jasenovački logori – istraživanja (str. 145-235) ili u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest HAZU u Zadru (broj 56, str. 323-408), od kojih mu se toliko diže kosa na glavi da ih jednostavno ni ne spominje. „Istina je u suprotnosti s predrasudama i ideologijom Stipe Pilića i Blanke Matković“, zaključuje ideolog Goldstein koji nas u životu nije upoznao, a o nama donosi zaključke gurajući pod tepih dokumente na kojima temeljimo naš znanstveni rad. Pa nisu li suđenja po kratkom postupku i bez ikakvih dokaza bili jedna od odlika totalitarnog sustava kojeg Goldstein tako gorljivo brani i za čiju se uspostavu junački borio?

    Postavlja se pitanje vjeruje li Goldstein uopće vlastitim riječima s obzirom da je na promociji vlastite knjige izjavio kako su informbiroovci „samo“ prolazili kroz Jasenovac na putu za Goli Otok iako su prvi zatočenici na Goli Otok stigli u srpnju 1949., a ne 1948. No kad je Goldsteinu faktografija bila bitna? Uostalom, svaki hrvatski građanin naoružan zemljovidom i GPS-om zna da je najjednostavniji put do Kvarnera upravo onaj preko Jasenovca. Pliva patka preko Save…

    Srećom po nas, koji su rad pisali pod utjecajem mitova i bunike, Goldstein gotovo pa očinski ipak nalazi „stanovito razumijevanje za tvrdokornost autorsko-istraživačkog dvojca S.Pilić- B.Matković“ jer našim „agažmanom u stvaranju suvremene jasenovačke mitologije prethodilo je oko 40 godina agresive mitologije sa suprotnim polazištima i nedokazivim tvrdnjama o 600 do 700 tisuća jasenovačkih žrtava“ (Jasenovac, 85). Nejasno je pritom gdje je Goldstein pronašao i najmanji trag naše ideologije s obzirom da u radu analiziramo postojeću literaturu, svjedočanstva i dokumente bez ikakvog ideološkog opredjeljivanja. No, kao što smo vidjeli, Goldsteinu dokazi i precizno citiranje nisu ni potrebni. On o našoj ideologiji zna sve, pa čak i više od nas samih, iako se mi nikad i nigdje nismo ideološki izjašnjavali. Tvrdokornost mu, jasno, smeta jer poslušnici nismo, a kako su nastupila neka druga vremena, radi svog istraživačkog rada ne možemo biti poslani u ludnicu, konc logor ili na groblje. No, nije li upravo Goldstein najpozvaniji vidovnjak i stručnjak za ideološko etiketiranje? Pa, pogledajmo i zašto.

    Čovjek je to doslovno opsjednut ideologijom, no mi za to uistinu imamo stanovito razumijevanje s obzirom da njegovu mladost provedenu u komunističkoj armiji u kojoj je vjerojatno bio izvrgnut agitpropovskoj propagandi. No, mladi Goldstein bio je izložen ideologiji i prije odlaska u partizane. Tako u njegovom životopisu možemo pročitati da mu je otac Ivo bio uvjereni cionist (http://www.vecernji.hr/biografije/slavko-goldstein-585). U istom životopisu također se navodi da Goldstein „nakon uspostave države Izrael 1949. emigrira s bratom i sudjeluje u borbi za opstanak te države.“ Goldstein se u Jugoslaviju vraća 1950-ih godina, no pogledajmo na trenutak nekoliko detalja o toj 1949. kada završava Izraelsko-palestinski rat i poratnom razdoblju (Izvor: Dinko Odak, Izraelsko-arapski ratovi (1), http://povijest.net/izraelsko-arapski-ratovi-1/):

    „Izašavši iz rata kao pobjednik Izrael je bio prožet militantnim nacionalističkim duhom. Vlast su prigrabile snage desnice kojima je prvi zadatak bio od zemlje napraviti “ratni logor”. Cionisti su tvrdili kako je to jedini način na koji Izrael može preživjeti u “arapskom moru”. Vlada uvodi vojnu obvezu za sve židovske stanovnike oba spola. Ograničavanjem vojne službe na Židove željelo se spriječiti legalno naoružavanje Palestinaca. Glavni zapovjednik izraelske vojske je predsjednik Republike, koji preko ministarstva obrane izdaje naređenja Vrhovnom stožeru, glavnom rukovodećem operativnom tijelu.“

    Ponovimo još jednom da je Goldstein, prema vlastitom životopisu, otišao u Izrael gdje je sudjelovao u borbi za opstanak te države. No, kako vidimo ovdje, ta država bila je u to doba prožeta militantnim nacionalističkim duhom, a vlast je prigrabila cionistička desnica na čelu s lokalnim Maršalom. Stoga Goldsteinu uzvraćamo pitanjem kojeg na stranici 93 svog pamfleta postavlja Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac (čiji član Stipo Pilić jest, ali Blanka Matković nije): slutite li procjep u kojem se nalazite? Po svemu sudeći, Goldsteinu su u njegovoj kući desničari i nacionalisti bili itekako prihvatljiva opcija, iako je upravo to ono što mu ponajviše smeta na tuđem imanju.

    Goldstein nam doduše priznaje da smo istraživači, iako ne i znanstvenici iako npr. Blanka Matković, za razliku od Slavka Goldsteina, ima četiri sveučilišne diplome od koje su dvije one za znanstvene akademske stupnjeve u Hrvatskoj i inozemstvu. U svom konačnom pokušaju diskreditacije Goldstein šalje u ropotarnicu povijesti i tzv. radnu grupu Jasenovac, ali i svoju objektivnost i „znanstveni“ rad. Goldsteinov pristup još više dokazuje ispolitiziranost i svjetonazorski pristup istraživanju još jedne teške teme hrvatske prošlosti kojoj on ne može, ne zna i ne želi pristupiti kao znanstvenik (pa makar i samoproglašeni), nego kao egzekutor. Ali, znanost, posebno povijesnu znanost, ne može se ubiti. Mnogi su to pokušali prije Goldsteina, pa nisu uspjeli, neće ni on. Uostalom, gdje je bio svih onih, znatno dužih od 40, godina agresivne mitologije? Prespavao poput Trnoružice?

    Poslije „likvidacije“ poslijeratnog logora i naše likvidacije egzekutoru je sve lakše. Zato i ne mora više toliko govoriti o „svojoj“ radnoj grupi Jasenovac, sve je čisto i jasno. Juriš naprijed! Ipak, podsjetit će nas na nekoliko bitnih stvari, kao na primjer kamo ići i koje dokumente gledati. Ponavlja nam po ne znamo koji puta da trebamo ići u JUSP Jasenovac jer je tamo po njemu svemoguća Jelka Smreka sve prikupila i ondje se nalazi najviše dokumenata o Jasenovcu. Pri tom je zaboravio da mi baš nismo kao većina hrvatskih povjesničara koje egzekutor, zahvaljujući tim svojim sposobnostima, vodi i njima upravlja u Hrvatskoj. Taj materijal u JUSP jasenovac nije problem jer ondje naravno ima dosta materijala i dosta podataka upravo o poslijeratnim jasenovačkim logorima, ali problem je egzekutor koji likvidira taj materijal i dokumente te izmišlja i iznosi svoje priče kojih nema u tim dokumentima i materijalima, a što smo mi najbolje pokazali citirajući iskaze tih svjedoka (Radovi, 353-355, 364-370; Jasenovački logori, 181-184, 194-201). Po Slavku Goldsteinu povijest je samo ono što on napiše i, da citiramo sada Darinka Kosora, točka. Dakako, Goldstein je važniji izvor od svih hrvatskih arhiva zajedno. Stoga nam ponavlja priču kako je 2002. uputio kustose SP Jasenovac Maria Kevu i Maricu Karakaš u Hrvatski državni arhiv da potvrde ono što je Goldstein već znao – da nema „tragova o postojanju poslijeratnog partizansko-komunističkog logora smrti na prostoru ustaškog Logora III“ (Jasenovac, 88). Prema Goldsteinovim navodima, Kevo i Karakaš su se vratili nakon nekoliko tjedana i rekli da nisu pronašli ništa. Kakvo je to povijesno istraživanje koje traje „nekoliko tjedana“ i koliko se uopće fondova u tom razdoblju može pregledati uzevši u obzir da se dokumenti u pojedinim fondovima čuvaju u stotinama ili tisućama kutija??? I doista, kakvi smo mi to istraživači kad svojom slobodno voljom odlučujemo istražiti nešto za što je netko drugi već ustvrdio da nema i amen?

    Osim toga, područje Jasenovca je u nadležnosti Državnog arhiva u Sisku, gdje su pronađeni ključni dokumenti koje navodimo u našem radu i koji su uostalom dostupni svim građanima. No, Goldsteinu oni ne trebaju jer on ima svoju istinu. Zanimljiva je njegova šaljiva opaska da vidi „da ni Pilić u Sisku nije pronašao nikakav relevantni dokument“ o poslijeratnom logoru u Jasenovcu pa su stoga to „samo konstrukcije, bez ijednog pravog dokaza, dakle neosnovane izmišljotine“ (Jasenovac, 89). Goldstein je polovično u pravu jer te relevantne dokumente nije našla njegova muza Pilić, već ona dosadna Matkovićeva. Iz velike ljubavi prema Piliću i Matkovićevoj Goldstein u potpunosti ignorira sve te silne dokumente koji se ne uklapaju u njegovu verzije bajke o Crvenkapici. Pa što će Goldsteinu dokumenti suda, narodnih odbora i Udbe? On dobro zna da je čitava povijest države za koju se borio najobičnija laž. Da ne govorimo da mu ne pada na pamet da navede bilo što o ekshumacijama i antropološkim istraživanjima 1964., iako su ista vođena i plaćena od organizacije kojoj je pripadao tada i pripada i danas (SUBNOR-SAB). Ipak se S. Goldsteinu zalomi, pa i kaže pokoji istinit navod, kao na primjer da ako njegov krunski svjedok Mirko Šimunjak „nešto ne želi reći, onda to prešućuje, ali ne laže“ (Jasenovac, 90). Napokon je priznao nešto što radi više od 70 godina i što rade svi njegovi partijaši – prešućuje. Nećemo ulaziti u to što Goldstein i njegovi svjedoci prešućuju, a pitanje je li manji grijeh lagati ili ne govoriti istinu ostavljamo čitateljima koji ne bi smjeli smetnuti s uma da Goldstein očekuje da svi čoporativno vjerujemo njegovom vjerodostojnom svjedoku koji samo „prešućuje“. Šutnja i prešućivanje ratnih, a posebno poslijeratnih komunističkih zločina je srž našeg rada i mi razbijamo tu šutnju i prešućivanje. Shvatio je to Goldstein koji papagajski iznova prepričava Šimunjakov iskaz, zaboravljajući pri tome da je još prije 14 godina obećao „otvorene okrugle stolove“ i objavljivanje iskaza svojih svjedoka. Do danas, pa ni u ovoj knjizi još ništa. Ali, S. Goldstein se bavi drugim poslom koji daleko bolje zna, on prati S. Pilića i istražuje što on i gdje radi. Piliću bi trebalo imponirati jer vrijedan je pažnje jednog Goldsteina. Goldstein se pita zbog čega više puta nismo bili u Jasenovcu. Pa tko kaže da nismo? Evo, ovo prilikom se ispričavamo što redovito nismo tražili propusnicu druga Goldsteina.

    Goldstein ipak priznaje da smo kritiku pisali „uljudnim tonom i korektno“, ali prema našem radu nije kritičan, nego je kritizer (Jasenovac, 91). Obećavamo, da ćemo u budućem radu pogledati i dosje pokojne Jelke Smreke dobijemo li njegovu propusnicu, ali ne možemo i nećemo obećati da ćemo pisati prema naputcima S. Goldsteina, njegovih izabranika i miljenika. No i dalje moramo govoriti S. Goldsteinu i „njegovim“ povjesničarima da su izvorni arhivski dokumenti bili i ostat će značajniji od bilo kojih, kakvih i čijih svjedočanstava i iskaza te dosjea Jelke Smreke. Goldstein to ne razumije, on to više i ne može razumjeti, ali treba mu to stalno govoriti. Možda ipak čuje, shvati i prihvati. A da puno toga prešućuje i pokušava prikriti to je valjda jasno iz njegovih dosadašnjih prekrajanja zbivanja u poslijeratnom logoru Jasenovac. Ponavljanjem teksta o radnoj grupi Jasenovac u još kraćem obliku nego je to napravio ranije S. Goldstein želi reći da je to njegov završni, pobjednički udarac. Ustvari, ponavljanjem svojih konstrukcija i izmišljotina pokušava ponavljanjem laži uvjeriti čitatelje i potvrditi tu laž jer shvaća da je suočen s porazom. U krajnjem očaju da spasi svoju teoriju na super klimavim nogama, Goldstein priznaje da je lokalno stanovništvo tzv. radnu grupu Jasenovac nazivalo „malim logorom“, a „ideološki zaslijepljeni“ Matković i Pilić koji su se najeli ludih gljiva „logorom“. Naravno, pritom je potpuno nebitno kako su „to“ nazivale jugoslavenske institucije onog doba. Doista je sramotno što tadašnja lokalna Udba, narodni odbor ili sud nisu konzultirali maloljetnog poručnika Jugoslavenske armije i karlovačkog srednjoškolca Slavka Goldsteina. Trebalo im je suditi za veleizdaju jer se nisu držali Jelkinog dosjea! Da nije smiješno bilo bi zaista tragično.

    Na kraju ove analize moramo se zapitati želi li nam Goldstein svojim uratkom poručiti da su se sve te silne institucije njegovih jugoslavenskih vlasti (narodni odbori, II. Jugoslavenska armija, sudovi, Udba) urotili davne 1945. i krivotvorili čitav niz dokumenata s namjerom da 2014.-2016. dokažu da njihov poručnik JA Slavko Goldstein ne govori istinu??? Ukoliko je tako, što nas priječi da izrazimo sumnju u svaku riječ napisanu nakon 1945. i izvršimo reviziju kompletne poratne povijesti? Jer, kako stvari trenutno stoje, ili laže Goldstein ili laže Partija. Je li doista moguće da sveznadar Goldstein jedini zna sve o svemu jer je on, inače 17-godišnjak te 1945., bio prisutan svugdje i stalno? Osim toga, sumnja li Goldstein u autentičnost izvornog arhivskog gradiva i kulturnog blaga Hrvatske? Zbog čega jeGoldsteinu teško otići do 50-tak km udaljenog Siska i proučiti dokumente koje citiramo? Uostalom, zbog čega to nije uradio svih ovih godina ukoliko mu je do Jasenovca doista bilo stalo? I gdje je Goldstein bio svih onih „40 godina agresivne mitologije sa suprotnim polazištima i nedokazivim tvrdnjama o 600 do 700 tisuća jasenovačkih žrtava, s potmulim implikacijama o genocidnost ne samo počiniteljskih vlasti već i cijelog hrvatskog naroda“ (Jasenovac, 85)? Kada i gdje je hrabri poručnik JA digao svoj glas protiv takvog režima?

    Ovim završavamo polemiku sa samoproglašenim povjesničarom Slavko Goldsteinom jer ne želimo gubiti vrijeme na beskorisne stvari. U budućnost smo spremni razgovarati i surađivati sa svima onima koji pronađu dokumente koji bacaju novo svjetlo na ratni i poratni logor Jasenovac, no pamfleti i agitpropovska propaganda nas ne zanimaju. Ostale, poput Goldsteina, prepuštamo mitovima i izmišljotinama. Uostalom, živjele je nekad davno neke curice u Salemu koje su kriknule „vještica! vještica!“. Bio je to početak nekih tragičnih događaja jer, kako pokazuje primjer Slavka Goldsteina, očaj i bijes totalnog poraza doista je teško kontrolirati. No, ako laže koza, ne laže rog…

    Izvor: Sloboda.hr

  11. #11

    Default Pogledajte cijeli film Jakova Sedlara “Jasenovac – istina”

    Dosad neviđeni i nikada objavljivani dokumenti o jasenovačkom logoru bacaju novo svjetlo na tamošnja događanja, a po prvi put na jednom mjestu, temeljem povjerljivih i nikada objavljenih dokumenata, progovara se o tome što se zaista događalo u kontroverznom logoru Jasenovac, stvarnoj ulozi i značaju kardinala Stepinca u Drugome svjetskom ratu te naposljetku, pravom karakteru Titove komunističke Jugoslavije te njezinu odnosu prema Židovima i Izraelu.

    Name:  jasenovac.jpg
Views: 171
Size:  11.7 KB








    Last edited by Anton; 18-10-2016 at 05:48 PM.

  12. #12

    Default

    Uvodni govor Jakova Sedlara na premjeri filma "JASENOVAC-ISTINA"




    Jakov Selar o dokumentarnom filmu "Jasenovac - istina"




    BUJICA 11.04.2016. JAKOV SEDLAR: JASENOVAC - ISTINA


  13. #13

    Default Povjesničari iznijeli dokumente koji dokazuju postojanje logora Jasenovac nakon 1945.

    Navod Ivice Đikića da je ratni logora Jasenovac bio jedini logor na tom području najobičnija je laž koju demantira čitav niz dokumenata jugoslavenskih vlasti, uključujuću sudske spise i dokumente Udbe. Ivica Đikić svojim je istupom prekršio osnovna načela novinarstva i sve demokratske vrijednosti istaknute u Kodeksu časti hrvatskih novinara, stoji u reagiranju Blanke Matković i Stipe Pilića.

    Njihovu reakciju prenosimo u cijelosti:

    Poštovani,
    Dana 9. travnja 2016. veći broj medija prenio je izjavu urednika portala Novosti Ivice Đikiće izrečenu dan ranije na predstavljanju knjige Slavka Goldsteina „Jasenovac – tragika, mitomanija, istina“. Tom prilikom Đikić je izjavio slijedeće:

    „Takozvana kriva teza o ‘trostrukosti logora’ u Jasenovcu relativizira užas logora smrti, jedinog logora koji je dokumentirano postojao na mjestu Jasenovca. Knjigu Slavka Goldsteina treba shvatiti kao poziv da se ustraje u dokumentiranoj borbi za istinu o logoru u Jasenovcu, ali i kao poziv široj javnosti, svim našim građanima, svima koji djeluju u javnosti u Hrvatskoj, da je ovo točka otpora na kojoj će ovi koji pokušavaju umanjiti zločin i jasenački logor, polomiti zube“.

    Ovom izjavom Đikić se osvrnuo na autore znanstvenog rada o poslijeratnom logoru Jasenovac zbog čega smo primorani reagirati.

    Uredništvu Novosti Blanka Matković obratila se emailom još 31.3. reagirajući tada na čitav niz laži iznesenih na naš račun na njihovom portalu. Uredništvo Novosti i Ivica Đikić reagirali su „herojski“ (naročito za nekog tko poziva na lomljenje zubala) – šutnjom iako je autor objavljenih tekstova Slavko Goldstein upravo navodnu šutnju zamjerio nama.
    Naš izvorni znanstveni rad objavljen je u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Objavi tog rada prethodilo je dugogodišnje istraživanje u svim hrvatskim arhivima na kojemu smo radili samostalno.

    Naš rad o poslijeratnom logoru Jasenovac, kao i prethodno objavljeni radovi, prošao je recenzentski postupak u skladu sa svim pravilima struke za razliku od radova osoba čija se mišljenja konstantno prenose u javnom prostoru i koje za ocjenu bilo čijeg znanstvenog rada nisu kvalificirane, uključujući Slavka Goldsteina i Ivicu Đikića. Do ovog trenutku dokaze iznesene u spomenutom radu nitko nije znanstveno opovrgnuo. U radu nas je motivirala činjenica da su dosadašnji izvori o toj temi bili ponajviše svedeni na kratka usmena svjedočanstva koja nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima.

    Kroz proteklih gotovo sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu i naš cilj bio je popuniti tu prazninu. Na temelju dostupnih dokumenata moguće je sa sigurnošću utvrditi da je na jasenovačkom području nakon završetka Drugoga svjetskog rata postojao sustav zarobljeničkih logora, a kasnije i Kazneni zavod/Zavod za prisilni rad, te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije.

    Iako rad uključuje dokumente koji se čuvaju u Spomen području Jasenovac i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ključne dokumente pronašli su u Državnom arhivu u Sisku i to u fondovima Narodnog odbora kotara Novska u kojemu je na primjer pronađen dokument s imenom upravitelja logora Jasenovac 1946. Anatolija Avramova i Sudskim predmetima političkih procesa Sisak u kojemu su pronađeni dokumenti Udbe koji svjedoče o bijegu zatočenika iz, kako se to u dokumentu navodi, „logora Jasenovac“. U radu smo koristili preko 70 izvornih arhivskih dokumenata i potkrijepili ga sa preko 350 bilješki i svi zainteresirani mogu posjetiti navedene arhive i uvjeriti se u istinitost i autentičnost ovih dokumenata.

    Navod Ivice Đikića da je ratni logora Jasenovac bio jedini logor na tom području najobičnija je laž koju demantira čitav niz dokumenata jugoslavenskih vlasti, uključujuću sudske spise i dokumente Udbe. Ivica Đikić svojim je istupom prekršio osnovna načela novinarstva i sve demokratske vrijednosti istaknute u Kodeksu časti hrvatskih novinara.

    U Kodeksu se ističe da se „novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela.“ Ivica Đikić postupio je upravo suprotno negirajući civilizacijska dostignuća, odnosno u ovom slučaju znanstvena otkrića.

    U Kodeksu se također ističe i čitav niz profesionalni načela koja je Đikić prekršio:
    2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.

    5. Pravo je i dužnost novinara zauzimati se za slobodan protok informacija. Novinar je obvezan iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju. On kritički prosuđuje izvore informacija i u pravilu ih navodi. Ima pravo i ne otkriti izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi odgovornost.

    6. U svim novinarskim prilozima, pa tako i u komentarima i polemikama, novinar je dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga te uvažavati čast, ugled i dostojanstvo osoba ili skupina s kojima polemizira. Kada izvještava o temama o kojima postoje različita relevantna stajališta, a posebice kada se iznose optužujući navodi, novinar nastoji sva ta stajališta predstaviti javnosti.

    12. Ako je novinar objavio netočnu informaciju, dužan ju je u najkraćem mogućem roku ispraviti. Ispravak treba nastojati objaviti na istom ili jednakovrijednom mjestu medijskog prostora i na isti ili jednakovrijedan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi. Isto vrijedi i za sve druge postupke kojima su prekršena načela ovog Kodeksa.

    13. Novinari u svom djelovanju poštuju, štite i promiču temeljna ljudska prava i slobode, a osobito načelo jednakosti svih građana. Posebna se odgovornost očekuje kad se izvještava ili komentira prava, potrebe, probleme i zahtjeve manjinskih društvenih skupina. Informaciju o rasi, boji kože, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, životnoj dobi, spolu, seksualnoj orijentaciji, rodnom izražavanju, bilo kojoj fizičkoj ili mentalnoj osobini ili bolesti, bračnom stanju, životnom stilu, društvenom položaju, imovinskom statusu ili razini obrazovanja novinar navodi samo ako je ona izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi. Nedopustivo je koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije.

    18. Baveći se političkim sukobima novinar uvažava građanska prava i slobode sudionika te osnove demokratskog političkog sustava. Pritom nastoji zadržati primjerenu profesionalnu distancu.

    22. Novinar, kao i svaki građanin, ima pravo na političko i drugo opredjeljenje. On, međutim, u svom djelovanju zauzima profesionalnu distancu prema aktualnim zbivanjima, što je jedan od preduvjeta za objektivno i profesionalno izvještavanje o događajima.

    Unatoč činjenici da Ivica Đikić navodno nije član HND, s obzirom na ozbiljnost situacije i konstantnu zlouporabu javnog prostora tražimo od Hrvatskog novinarskog društva da se očituje o ovom slučaju.

    Na kraju moramo ustvrditi da je neobično kako se u ulozi istinoljupca našao upravo Ivica Đikić, čovjek koji je na Istini zube polomio davne 1992. kada je prema vlastitom priznanju (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/u...ta—426188.html) svoju profesionalnu karijeru započeo upravo falsificirajuću osobne podatke, a sada vlastite crimene pripusuje drugim osobama s kojima je izbjegao svaku mogućnost civiliziranog dijaloga.

    U prilogu vam kao dokaz našeg znanstvenog rada šaljemo četiri dokumenta iz Državnog arhiva u Sisku.

    Name:  jasenovac01.jpg
Views: 156
Size:  13.2 KB


    Name:  jasenovac02.jpg
Views: 140
Size:  7.2 KB


    Name:  jasenovac03.jpg
Views: 142
Size:  6.2 KB


    Name:  jasenovac04.jpg
Views: 151
Size:  9.7 KB




    mr.sc. Blanka Matković, Mphil
    PhD Candidate
    Politics and International Studies
    University of Warwick
    United Kingdom

    Stipo Pilić, prof. povijesti
    O.Š. Kralja Tomislava
    Zagreb
    Last edited by Anton; 18-10-2016 at 06:03 PM.

  14. #14

    Default Pronađeni novi dokazi protiv LAŽNOG popisa tzv. Jasenovačkih žrtava

    Na popisu se tako nalazi i Bencion Kaveson rođen od oca Jakoba 1909. godine u Sarajevu i navodno ubijen od ustaša 1942. godine u Jasenovcu. Kao prvi izvor podataka se kao i kod većine ostalih zapisa navodi “Popis žrtava Drugog svjetskog rata” Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Međutim, na mrežnim stranicama Yad Vashema, službenog izraelskog memorijalnog centra posvećenog žrtvama holokausta, moguće je naći drukčije podatke za Benciona Kavesona. U tamo javno dostupnom digitalnom arhivu postoji nekoliko različitih dokumenata koji jasno ukazuju na to da je spomenuti Bencion Kaveson umro 1945. godine nakon završetka Drugog svjetskog rata. Jedan od tih dokumenata je i formular koji je popunila Erna Debevec iz Sarajeva, nećakinja Benciona Kavesona kako se navodi na formularu koja je prema istim podacima i sama preživjela Drugi svjetski rat.

    Budući da je formular popunjen 2012. godine u Sarajevu, za pretpostaviti je da postoji još mnogo sličnih neobjavljenih slučajeva. Još jedan novi primjer je slučaj Frica Oppenheimera za kojeg se na mrežnom jasenovačkom popisu navodi da je rođen u Vršcu 1909. godine, odnosno 1903. godine kako u napomenama piše da stoji u saveznom popisu iz 1964. godine. On je također navodno ubijen 1942. godine od ustaša u Jasenovcu. U digitalnom arhivu Yad Vashema moguće je naći dokument koji sadrži ispunjeni formular s podacima u kojima se navodi da je Fric Openhajmer rođen 1903. godine u Vršcu za vrijeme rata dospio u logor Sajmište kraj Beograda te da je krajem 1941. godine ubijen. Budući da su Židove u Srbiji osim Nijemaca proganjali i Srbi, ovdje se potencijalno radi o jednom od srpskih zločina koji je kasnije od strane jugoslavenskog totalitarnog režima ipak pripisan Hrvatima.

    Ovo donekle podsjeća na operaciju Labrador jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS) iz početne faze Domovinskog rata u kojoj su između ostalih lažne snimke stradalih Hrvata prikazivane kao snimke Srba koji su žrtve hrvatskih zločina. Uvjetno rečeno moglo bi se tvrditi da se ovdje radi o nekoj vrsti nastavka velikosrpske propagande, ali ovaj put uz svjesnu ili nesvjesnu pomoć spomen-područja Jasenovac. Budući da je spomen-područje financirano od Ministarstva kulture, uz iste bi se uvjete dalje moglo tvrditi da je ono neizravni sponzor takve vrste propagande.

    Moguće je da su spomenute pogreške nenamjerne, ali one kao i druge slične pogreške ipak čine određenu negativnu propagandu. U Hrvatskoj to nažalost nije neuobičajeno pa je tako jedan od najnovijih sličnih primjera dokumentarni film „15 minuta – Masakr u Dvoru“ u dansko-hrvatskoj koprodukciji. Taj film je Hrvatski audiovizualni centar sufinancirao s 250.000 kuna i u njemu se u inačici prikazanoj na premijeri na Sarajevo Film Festivalu bez konkretnih dokaza tvrdi kako su zločin počinili pripadnici hrvatske vojske. Netko bi mogao reći da se pogreške jednostavno događaju.

    Laž poželjnija od istine?

    I dok je spomenuti film prema medijskim napisima poslan na doradu s ciljem ispravljanja pogreške, problem s mrežnim jasenovačkim popisom je što ne ispravljaju sve navedene pogreške kao što bi se trebale, a kako je već prethodno spomenuto, nema ni odgovora na pisma elektroničke pošte s prijedlozima o pomoći kod uklanjanja nekih očitih pogrešaka. Čak i kad su neke pogreške bile ispravljene, znalo se dogoditi da su neke od osoba koje su na njih ukazale efektivno bile optužene za fašizam. Budući da su u slučaju dviju osoba iz uvoda ovog članka korišteni javno dostupni dokumenti iz digitalnog arhiva Yad Vashema, znači li to možda da su po toj logici djelatnika spomen-područja Jasenovac djelatnici ustanove Yad Vashem fašisti? Kakva se poruka šalje takvim optužbama? Znači li to da je laž poželjnija od istine?

    Mnogi slučajevi osoba koje su naknadno uklonjene iz mrežnog jasenovačkog popisa bili su prethodno objavljeni u Hrvatskom tjedniku i na portalu narod.hr i u trenutačnoj inačici neke od tih osoba se više ne navode. Ipak, to ne znači da se u računalnoj bazi podataka spomen-područja Jasenovac zapisi o tim osobama i dalje ne čuvaju.

    Naime, prošli tjedan se dogodio jedan zanimljivi događaj koji nedvosmisleno ukazuje na to. Mrežni jasenovački popis doživio je promjenu sučelja pa je sad kod pretrage osoba iz padajućeg izbornika moguće birati logor. Mogući odabir logora zasnovan je na temelju svih vrijednosti koje se u popisu pojavljuju pod poljem za logor pa je moguće vidjeti da postoje i očiti zatipci kao što su Jasnovac ili Stara Graiška. Ono što je donekle zabrinjavajuće je to da se u odabiru pojavljuje i Đakovo koje ne bi trebalo imate veze s Jasenovcem. Zbog toga bi Margitu Sorger koja je jedina za koju se Đakovo navodi kao logor vjerojatno imalo smisla ukloniti s popisa.

    Međutim, promjena korisničkog sučelja nije bila jedina promjena koja se u zadnje vrijeme dogodila na popisu. Naime, netko od zaposlenika je vjerojatno slučajno u ponedjeljak 29. veljače učinio dostupnima i podatke o dodatnih 719 osoba pa je tako broj stranica popisa bio narastao na 2112 umjesto donedavnih 2094. Podaci o tim osobama su isti dan uklonjeni, ali ne prije nego što ih se uspjelo spremiti i nakon analize tih podataka dobiveni su zanimljivi rezultati. Prije daljnjeg opisa koji bi se mogao činiti složenijim treba odmah reći ovo: jedan dio od tih 719 dodatnih i brzo uklonjenih zapisa se i dalje na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi u izmijenjenom obliku, a drugi dio se više ne nalazi i predstavlja pogreške iz prošlosti. Više detalja uz preciznija objašnjenja je dano u nastavku.

    Među 719 novih zapisa moglo se opet naći Filipa Schleifera, Rudolfa Martona, Nikolu Herakovića i druge osobe za koje je već prethodno pokazano da predstavljaju pogreške na popisu. Zapisi za neke od tih prethodnih pogrešaka su prikazani u izmijenjenom obliku u odnosu na zadnji oblik prije uklanjanja.

    U bazi podataka čuvaju i prethodne inačice zapisa

    Tako je primjerice Cezar Kabiljo za kojeg se bilo pokazalo da je stradao u Buchenwaldu prikazan kao Cezara Kabiljo. Isti taj pogrešan oblik moguće je pronaći u tiskanom popisu iz 2007. godine, kao i u ručno preuzetoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa iz 2011. godine koju je dostupnom učinio gospodin Josip Kljaković Šantić, dok je u inačicama iz kasnijih godina taj podatak ispravljen. Čini se dakle da se u bazi podataka čuvaju i prethodne inačice zapisa o pojedinim osobama, a iz priloženog se moglo vidjeti da ih se po potrebi spremno može naknadno iskoristiti.

    Iako nijedan zapis od novih 719 osoba nije bio u potpunosti jednak nijednom zapisu osoba iz trenutne inačice popisa, za neke su osobe ipak postojale značajne sličnosti tako da se svih 719 novih zapisa ipak ne odnosi samo na neke starije i uklonjene zapise. Primjerice Milanu Raševiću rođenom 1908. godine u Bijeljini se ne navodi ime oca Savatije kao što je to u trenutačnoj inačici, već Zarija. Ovakvih primjera među novih 719 osoba ima na stotine pa je tako u usporedbi s trenutnim zapisima iz popisa moguće naći promjene godina i mjesta rođenja, manje promjene imena kao u primjeru Cezara i Cezare, promjene prezimena, druga imena očeva, različite godine smrti. Postavlja se pitanje kako u tim slučajevima zaključiti koji se od novih i kasnije uklonjenih zapisa odnose na neke već prethodno uklonjene i danas u popisu više nepostojeće osobe, a koji zapisi su samo starija inačica nekog od trenutnih zapisa. Naime, obje vrste novih zapisa ukazuju na različite nepravilnosti u popisu.

    Ako se od novih zapisa izdvoje oni koji su starija inačica nekog od postojećih zapisa, moguće je vidjeti da je na mrežnom jasenovačkom popisu podržano istovremeno prikazivanje različitih zapisa koji se zapravo odnose na istu osobu što je slučajna pogreška ili namjerna prevara. Postavlja se pitanje ima li i u trenutačnoj inačici popisa više takvih primjera? Ako ima, odmah je moguće pronaći mnoge kandidate. Primjerice, postoji mnogo sarajevskih Židova koji su u svim podacima osim u imenu oca jednaki. Treba li možda početi sumnjati da neki od tih zapisa zapravo opisuju iste osobe?

    Nadalje, osim spomenutih starijih inačica trenutnih zapisa postoji među novih 719 zapisa još jedna skupina zapisa kao što je ranije opisano. Radi se o zapisima koji se odnose na osobe kojih u mrežnom jasenovačkom popisu više nema niti u nekom izmijenjenom obliku. Za pretpostaviti je da su takvi zapisi uklonjeni jer je naknadno zaključeno ili od strane neke osobe upozoreno na činjenicu da se radi o pogreškama. Iako su te vjerojatne pogreške uklonjene iz mrežnog jasenovačkog popisa, one mogu biti itekako korisne u dodatnom pokazivanju neispravnosti saveznog popisa iz 1964. godine jer se mnogi od tih pretpostavljeno pogrešnih zapisa kao na glavni izvor pozivaju upravo na savezni popis koji je zbog činjenice da je nastao u laži sklonom i istini nesklonom jugoslavenskom totalitarnom režimu blago rečeno izrazito dvojbene pouzdanosti što je već više puta pokazano i na konkretnim primjerima. Međutim, kako točno zaključiti koji se od novih 719 zapisa odnose na starije inačice trenutno postojećih zapisa, a koji na zapise izbrisane iz mrežnog jasenovačkog popisa?

    Previše nedoumica

    Budući da kod ručne usporedbe tih novih zapisa s onima iz trenutačne inačice popisa postoji previše nedoumica, primijenjen je nešto grublji pristup. Tako su od novih zapisa za one koji predstavljaju prethodno izbrisane zapise proglašeni svi oni za koje je potrebno učiniti više od tri promjene različitih podataka da bi bili jednaki nekom drugom zapisu na trenutačnoj inačici popisa. Ovo je prilično gruba obrada u kojoj su istovremeno odbacuju i ne obuhvaćaju zapisi za koje se pouzdano zna da su pogrešni i danas se u mrežnom jasenovačkom popisu više ne prikazuju, primjerice zapis o Filipu Schleiferu, ali barem se na taj način za obuhvaćene osobe s mnogo većom sigurnošću može reći da zaista predstavljaju ranije izbrisane pogreške. Tako se dolazi do 233 osobe koje su izbrisane iz mrežnog jasenovačkog popisa što je skoro dvostruko više nego što je poimenačno objavljeno u prethodnim člancima zajedno. Odmah treba reći da se ovaj broj preciznijom ručnom obradom sigurno može značajnije povećati. Takva obrada je već u tijeku i njezini će rezultati biti prikazani u jednom od budućih članaka.

    Budući da je 719 novih zapisa relativno brzo povučeno i da se spomenutih 233 zapisa niti u izmijenjenom obliku više ne nalazi na mrežnom jasenovačkom popisu, netko bi mogao reći da su sve ovo zapravo izmišljeni podaci čiju se istinitost zbog navodnog uklanjanja više ne može provjeriti. Međutim, osim mrežnog jasenovačkog popisa koji se lako uređuje postoji i njegova starija tiskana inačica čija se postojeća izdanja iz očitih fizičkih razloga više ne mogu uređivati.

    Ne treba zaboraviti ni ugravirani popis na pleksiglasne ploče u samom jasenovačkom muzeju koje također svjedoče o pogreškama sastavljača popisa. Upravo je u tiskanoj inačici moguće pronaći 197 od ovih 233 zapisa, znači oko 85%, što potvrđuje cijelu tezu da se vrlo vjerojatno radi o pogreškama budući da su uklonjeni iz trenutačne inačice. Treba spomenuti da se od 36 zapisa koji se ne nalaze u tiskanom izdanju relativna većina odnosi na osobe rođene u Mostaru. Od 197 zapisa iz tiskanog izdanja popisa za njih 185 se kao izvor navodi savezni popis iz 1964. godine, znači oko 94%. Sve ovdje navedene podatke moguće je u odgovarajućem obliku preuzeti na stranici http://fly.srk.fer.hr/~nbanic/popis/.

    Uz ove nove pogreške iz prošlosti dodatno raste materijal za prethodno najavljenu statističku obradu popisa. On će dodatno narasti i spomenutom budućom preciznijom ručnom obradom spomenutih 719 uklonjenih zapisa. Osim toga je još mnogo sličnih uklonjenih zapisa moguće pronaći u prethodnim ručno preuzetim inačicama iz prethodnih godina te potvrditi njihovo postojanje u tiskanoj inačici popisa. Ako netko od čitatelja treba dodatnu pomoć oko korištenja ili pripreme materijala za vlastite statističke testove, slobodno se javi na adresu elektroničke pošte jasenovacki.popis@gmail.com te izrazi što ga točno zanima ili što mu točno treba. Pogrešaka u popisu gotovo sigurno ima još mnogo, samo treba uložiti malo truda i rezultati vrlo vjerojatno neće izostati.

    Autori: Nikola Banić, Stjepan Razum, Mladen Koić
    Izvor: Narod.hr

  15. #15

    Default Ekskluzivni kadrovi iz filma “jasenovac-istina”

    Dosad neviđeni i nikada objavljivani dokumenti koji skrivaju pravu istinu o događanjima u jasenovačkom logoru te samim time otkrivaju pravu pozadinu i narav Titove komunističke Jugoslavije, objedinjeni su u dokumentarnom filmu Jakova Sedlara ‘Jasenovac-istina’.

    ”Izuzetno sam zadovoljan prijemom publike koja je i pljeskom na kraju filma te pitanjima koja su mi postavljali pokazala veliko zanimanje za ovu tešku temu kojom se film bavi”, kazao je Sedlar za portal dnevno.hr nakon svjetske premijere koja se održala u Tel Avivu jer je veliki broj novih dokumenata, redatelj dobio upravo na ovome mjestu. Upravo tom prigodom, Sedlar je najavio i prikazivanje filma po Europi i Americi, dok će hrvatskoj publici biti predstavljen u Zagrebu, 4. travnja.

    No, prije prikazivanja filma domaćoj publici, prava istina i priča o Jasenovcu doživjet će svoju premijeru u Njemačkoj i to u Berlinu, Stuttgartu i Heilbronnu.

    4.3. – Hrvatska zajednica Berlin, Karl Mary Str. 204-206, 12055 BERLIN
    5.3. – Hrvatska katolička zajednica, Heusteigstr. 18, 70182 STUTTGART
    6.3. – Hrvatska katolička zajednica ”Sv. Nikola Tavelić”, Paul-Gobel-Str. 18, 74076 HEILBRONN

    ”Nadam se da će i publika u Europi, a posebno u Hrvatskoj, pokazati slično zanimanje za ovaj film”, ispričao je Sedlar nakon svjetske premijere gdje, podsjetimo, interesa tamošnje publike nije nedostajalo.

    Kontroverzna i kako je redatelj naziva ”teška” tema, rezultirala je dugim razgovorom gdje su gledatelji iskoristili priliku pa sa Sedlarom između ostalog, raspravili podatke o pravom broju žrtava jasenovačkog logora, a neizbježna tema bio je ministar kulture, Zlatko Hasanbegović.

    ”Nitko, a posebno Židovi, ne treba bojati hrvatskog ministra kulture koji je unaprijed, od strane onih koji žele trajno nestabilnu Hrvatsku, lažno optužen i okaljan”, kazao im je redatelj.


  16. #16

    Default U Izraelu nisu imali pojma da je Jasenovac postojao do 1951. godine

    Prije projekcije u kinu koje je bio krcato uvod je dao prof. Mordecai Padwa, a nakon filma publika je sa Jakovom Sedlarom razgovarala više od pola sata. Bilo je raznih pitanja, ali najveći broj zanimao se za komunistički Jasenovac, jer o tome prije nisu znali praktički ništa.
    O reakcijama publike nakon promocije filma Sedalar je za Večernji list ispričao:



    Publiku su isključivo činili Izraelci, što me posebno raduje, jer je ovo dokaz da je veliki interes i za našu povijest i uopće za Hrvatsku u Izraelu. Na kraju filma bio je vrlo dug aplauz, nimalo namješten, nego iskren, jer su gledatelji shvatili koliko rada stoji iza ovoga filma.

    Naime, prof. Padwa je prije početka filma rekao kako iza svega stoji 12 godina ozbiljnoga istraživanja koje je donijelo mnogo novih dokumenata i saznanja o temi Jasenovca. Naravno, ovdje je najveći interes bio za govorenje o sudbini Židova, što je razumljivo, no cijeli film je publika pratila u velikoj tišini i interesu za temu.”
    Kaže da je publiku najviše zanimao Jasenovac nakon rata:
    “Sudeći po pitanjima najviše ih je zanimala povijest jasenovačkoga logora nakon 1945. Naime, nitko od prisutnih nije imao pojma da je Jasenovac postojao sve do 1951., o čemu u filmu svjedoče dvojica slovenskih partizana. O toj činjenici kao i o sudbini Židova u Titovoj Jugoslaviji bilo je i najviše pitanja.
    Naime, publiku je iznenadila i činjenica da je tretman Židova u komunističkoj Jugoslaviji bio jako loš. Da su mnogi u lancima dovedeni u Rijeku i prije ukrcaja na brod “Radnik” morali su se pismeno i “dobrovoljno” odreći svega što su im konfiscirali komunisti. Tko to nije učinio, završio bi, umjesto u Izraelu, u logoru. To ih je iznenadilo, jer je u Izraelu dugo bila nazočna propaganda kako je Tito bio uz Izrael, a istina je totalno obrnuta.
    Također, nevjerojatna im je bila i činjenica kako postoje ogromna odstupanja kada je u pitanju broj žrtava. To nikako nisu mogli razumjeti, ali nakon mojih dodatnih objašnjenja koja su se odnosila na stalnu velikosrpsku propagandu koja je i Stepinca svrstala među zločince, mislim da su gledatelji razumjeli o čemu se tu radi.”
    Spomenut je hrvatski ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović?
    “Jedno pitanje bilo je vezano uz ministra Hasanbegovića. Pitanje je postavio jedan student. Odgovorio sam mu da osobno poznajem ministra i da on i svi drugi u Izraelu mogu mirno spavati što se njega i cijele Hrvatske tiče. Rekao sam mu neka ne nasjeda na buku onih kojima je jedino stalo do njihovih vlastitih materijalnih interesa, nikako do Hrvatske. Ministar je ozbiljan povjesničar koji poštuje sve ono što Izrael jest, prijatelj je židovskoga naroda, a u to će se uskoro moći i uvjeriti svi u Svetoj zemlji. Na ovaj odgovor dobio sam aplauz.”
    Sedlar na kraju kaže da će ”rasprave o ustašama i partizanima biti vrlo intenzivne sve do momenta kada će se ta pitanja riješiti argumentima, na normalan, civiliziran način, bez ponavljanja starih optužbi koje se temelje na poluistinama ili lažima”.


Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •